Iskreno, plan mi je bio sasvim drukčiji. Htio sam pisati o “Getting Killed”, novom albumu njujorškog benda Geese, energičnom i raspojasanom indie-rock izdanju koje je s razlogom zapalilo većinu glazbenih portala.
No, dok se o tom albumu već naveliko govori, odlučio sam pažnju usmjeriti na „skriveni dragulj“ vrijedan svakog slušanja, pogotovo među ljubiteljima folka.
Odmah na početku ću reći: “Planting by the Signs” američke kantautorice S.G. Goodman nije ploča koja osvaja brzim refrenima, trikovima u produkciji ili instant hitićima. Naprotiv, to je album čija snaga leži upravo u suzdržanosti. Dajte mu vremena i otvorit će vam se poput knjige koju ste dugo odgađali, a onda shvatili kako vam je istinski nedostajala.
Njezin prethodnik, “Teeth Marks” iz 2022., nije mi prošao mimo radara, ali osim nekoliko pjesama nisam se dublje zakačio. Ponovnim preslušavanjem otkrio sam ga u puno boljem svjetlu.
S.G. Goodman – “Satellite”
Kad je Goodman objavila taj album, kritika ju je brzo prepoznala kao svjež glas američkog Juga, glas koji se ne boji u istoj rečenici ispreplesti ranjivost, ljutnju i nježnost. “Teeth Marks” bio je sirov, ogoljen, gotovo prkosan; zvučao je kao da je snimljen u jednom dahu, bez suvišnog poliranja.
Novi album “Planting by the Signs” američke kantautorice iz Kentuckyja, portretira svakodnevne priče i likove malih gradova, koketirajući zvukom negdje između Lucinde Williams i Cat Power.
Goodman kao da se smirila, ne zato što je izgubila oštrinu, nego zato što ju je napokon usmjerila i pretvorila u zrelost. Zvuk albuma je topao, ali ne ušećeren, gitare su prigušene, često s blagim distorzijama, kao da dolaze iz stare garaže u kojoj je netko pustio svjetlo samo kroz pola prozora. Bubnjevi su decentni, a vokal Goodman pun pukotina i nevjerojatno iskren.
Album otvara „Satellite”, skladba s mantričnim gitarskim motivom koji se polako širi uz pomoć reverba i sporog pulsa kao lebdenje koje savršeno prati naslov.
„Fire Sign” gradi napetost kontrastom nježnog vokala i žustrijih, južnjački distorziranih gitara.
U „I Can See The Devil” Goodman kroz ranjiv, gotovo lomljiv vokal oblikuje mračnu introspekciju dok minimalistička pratnja pojačava emocionalni teret.
„Snapping Turtle” kreće kao jednostavna pastoralna slika, a zatim se prema kraju rasipa u glazbene fragmente.
S.G. Goodman – “Michael Told Me”
U meni najdražoj „Michael Told Me”, prigušene gitare postupno se otvaraju, a klavirske sekvence stvaraju osjećaj emocionalnog oslobađanja: pravi tihi klimaks albuma.
„Solitaire” je intimna, tiha meditacija koja zvuči kao da traži utjehu, dok mantrična „I’m in Love” ,umjesto očekivane razigranosti, nudi emocionalni sarkazam.
„Nature’s Child”, oplemenjena gostovanjem Will Oldhama (Bonnie Prince Billy), pretvara se u dojmljiv i hipnotičan duet, idealan soundtrack za vožnju zelenim valovitim krajolicima.
„Heat Lightning” spaja polunaratorski folk s modernim indie prizvukom, prizivajući unutarnju oluju.
Naslovna, “Planting by the Signs” vraća nas tradicionalnom folk-duhu i gotovo ritualnoj smirenosti, a dvoglasje s Matthewom Rowanom daje joj posebnu toplinu.
Završna „Heaven Song” odbacuje klasičnu formu refrena i versa; umjesto toga stvara putovanje kroz intimnu atmosferu, s gitarama u delayu i vokalnim harmonijama koje naginju prema post-rock estetici.
S.G. Goodman – “Fire Sign”
“Planting by the Signs” je melankoličan album, prožet najmračnijim trenucima Goodmanine 2023. godine u kojoj je izgubila psa kojem je bila iznimno privržena te prijatelja i mentora Mikea Harmona. Ta tuga, prožeta ritualima sjećanja, čini srž albuma: pjesme zvuče kao pokušaji da se zaustavi glasni jecaj, ali i kao tihi dokaz kako je bol samo druga strana ljubavi.
Goodman ne bježi od tame, nego je pretvara u kaleidoskop boli i sreće, a takvu glazbu osobno najviše volim.
Na moju žalost, album na vinilu ipak neću kupiti. Izdavanje ploča u obliku „duplih albuma“, koji ne traju dovoljno da opravdaju taj format, postalo je iritantno diskografsko prenemaganje.
Ili, kako bi rekao moj prijatelj, strastveni diskofil i, vjerujem, uskoro veliko književno iznenađenje, Mladen Vukšić: „Mijenjati stranu svakih devet ili deset minuta? Besmisleno.“
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.