Ima nešto posebno u tome kad dođeš na koncert benda koji slušaš cijeli život. Pripremiš se fizički i psihički, prvo sjedneš i razmišljaš: “Ok, sada ću odslušati predgrupu, pa onda ide ono pravo.”
Ali ono što ja ne znam, ali polako učim, je da to u Detroitu ne vrijedi.
Ovaj grad, kultni grad po mnogočemu, nudi iznenađenja. Grad u kojem je niknuo Motown, nešto što je pokrenulo svjetsku muzičku scenu i pokrenulo lavinu pjevača i bendova koje volimo danas. Motown soul i blues pokret je prvi na veliku scenu postavio crne majstore, od Stevieja Wondera, Dianne Ross i postavio temelje za sve ostale, sve do The White Stripesa, Iggyja Popa, Eminema, itd., itd.
E pa, u tom gradu ima stotine bendova za koje nismo čuli, a koji sviraju strašno dobre stvari. Jedan od njih su i The Muggs, zanimljiv trio: gitara, klavijature i bubanj.
Vrhunski bend za koji sam siguran da je nadahnuo Black Crowes. Gitara moćna, pjesme pjevne, gitarska sola virtuozna. Bend koji zovu na bis kao predgrupu iza kojih treba nastupiti Blue Öyster Cult, puno govori.
Ima takvih bendova kao što je Blue Öyster Cult za koje ne razumiješ kako nisu nikad postigli slavu Bad Companyja, Eaglesa, Doorsa i ostalih najvećih ikada.
Plave kamenice sviraju od ranih sedamdesetih i prije par godina su proslavili svojih prvih 50.
Svakim desetljećem ponude nešto novo i poliraju i njeguju staro. Virtuozi rocka i pravi umjetnici, poete i žestoki svirači, Oystersi spajaju nespojivo, nešto kao Queen, ali žešće i nepredvidljivije od svih drugih.
Ulovit će vas u žestoki ritam teških rifova i odmah poslije baciti u zanos nježne gitare, tjerajući publiku da usred headbanginga počne lagano njihanje uz ritam i lagane melodije. Ti prijelazi koji te iz euforije i agresije tjeraju u stanje nirvane, pale pa smiruju, je nešto posebno.
Preporučio bih to kao psiho-terapiju za sve one koje muči višak agresije ili melankolije.
Pojačani mlađim snagama na bubnjevima, gitari i klavijaturama, ostali su ono što su bili – kultni bend – i dobili ponesto na žestini i preciznosti izvedbe.
Dva sata žestoke svirke uz jedan kvalitetan bis, večer je prošla u trenu.
Publika raznolika, ali većinom ekipa od šezdeset i sedamdeset godina starosti, uz ponekog mladog obožavatelja. Blue Öyster Cult je moja omiljena grupa koja i danas nudi dašak šezdesetih i sedamdesetih koje sam, nažalost, propustio.
Gitare, klavijature i specifični vokali stvaraju fantastičnu glazbenu kulisu, kao da svira cijela filharmonija. Gitarska sola od 7 minuta, koja, nažalost, više ne postoje, miluju i maze moje nerve, otpuštaju endorfine i mame osmijeh.
Njihov moto, “Always on tour”, je istinit i tako rijedak.
Zadržati pedeset godina strast za muzikom i svirati stalno i uvijek je nešto što mogu samo najveći.
Kod Blue Öysteru Culta to nije radi novaca i slave, imaju dovoljno svega, to je radi istog onog zanosa koji nas ostale tjera na skakanje, pa njihanje, pa smijanje, pa sve to ponovo i ponovo već više od pedeset ljeta.
Hvala, momci!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
