U srednjevjekovnom ambijentu kule sv. Mihovil, održan je svojevremeno otkazani koncert djela Tolga Kashifa, “Queen Symphony”.
Originalno je bilo zamišljeno da se koncert održi 10. Lipnja, ali su vremenske prilike pokvarile planove, te je dan kasnije, 11. Lipnja održana premijera u trogirskoj kuli Kamerlengo.
Ta “sasvim slučajna premjera” je prošla u vedrom ozračju, tokom koje su orkestar i zbor dobili ono neophodno iskustvo prezentacije. Tu su prednost iskoristili na šibenskom koncertu, jer sve je djelovalo ujednačenije i skladnije.
Ništa lošeg u trogirskom koncertu. I on je imao svojih svijetlih točaka, ali šibenski je ipak bio onaj “pravi“.
Iz nekoliko razloga.
Prvi je sam ambijent. Na isti način na koji prava čaša čini vino boljim, tako ambijent udahnjuje dodatnu impresiju djelu koje se izvodi.
Za razliku od trogirske kule Kamerlengo, koja je zapuštena i prepuštena propadanju, kula sv. Mihovil je obnovljena u potpunosti. I ne samo to, prilagođena je koncertnim događajima, te sam pogled na gledalište, pozornicu, pa i prostor ispod gledališta, ostavlja bez daha.
Cjelokupan prostor kule je inteligentno zamišljen, te je očito da mu je namjena multimedijalna. O ovom drugom prilikom.
Koncert je otvorila tema “Stoljeća Devet“, Lovre Županovića, koja je napisana i premjerno izvedena povodom 900-te obljetnice grada Šibenika.
Za razliku od trogirskog koncerta, kad je nakon domoljubnog bloka na red došla izvedba tema grupe Queen, pa tek onda “Queen Symphony”, na šibenskom je koncertu bilo obrnuto.
Ne bez razloga!
O samoj simfoniji sam sve rekao što mislim u osvrtu na trogirski koncert, te se ne bih ponavljao.
Orkestar i zbor su dobro uigrani, predvođeni dirigentima Miroslavom Vukovojac Duganom i dr. Vladanom Vuletinom.
Prema očekivanju, najveća interakcija publike i pozornice se dogodila za trajanja udarne teme “We Will Rock You”, iako je i tokom ostalih stavaka bila vidljiva zainteresiranost publike.
Po završetku “Queen Symphony” orkestar se povlaći sa pozornice, te ostaju pijanistica, violinistica i bubnjar. Slijedi zborska obrada hitova grupe Queen.
Set je otvorio hit “Under Pressure”, kojeg Freddie izvodi sa David Bowiem. “Bohemian Rhapsody” je slijedila odmah iz nje, da bi se nakon toga izvelo “We Wil Rock You” i “Somebody to Love”.
Izvedba je bila impresivna!
Za onog tko ne zna o čemu se radi, esenca Freddievog stvaralaštva je bila uronjena u operu, kabaret i zbor. I baš u je tom segmentu poentirao zbor “Kolo”, donoseći lepršave obrade i isporučujući ono što recimo, “Queen Symphony” nije. A to je (rock) dinamika koja ne mora biti donesena ritam sekcijom koja melje sve ispred sebe, već može biti prezentirana tempom, naglascima i disperzijom glasova u prostru. Drugim riječima, bez da ulazim u ikakvo ocjenjivanje, jer to i nije svrha, drugi dio predstave, u kojoj je zbor preuzeo glavnu ulogu je bio daleko prihvatljiviji rock miljeu i time samom originalu.
Za cijelog trajanja koncerta, došlo je do jedne tehničke greške, koja nije pokvarila večer, ali je ipak naglasila važnost tehnike u ovakvim prezentacijama. Naime, za izvedbe “Bohemian Rhapsody” , tokom klavirske dionice u kojoj se pokriva gitarski solo Brian Maya, pri isporučivanju visokih registara je došlo do “škripanja” zvučnika”. Kako je ovo ujedno bio i jedini nedostatak večeri, ovo donosim samo kao zabilješku, a ne kao kritiku.
O onoj drugoj, dobroj strani, suvišno je govoriti.
Iako, nameću se usporedbe između trogirskog i ovog, šibenskog koncerta. U biti pokušavaju se nametnuti, ali jednostavno, šibenska je bila toliko superiornija u svim aspektima doživljaja, da nema smisla lamentirati.
Jedino o čemu bi se eventualno moglo pričati jest sama akustika prostora. Imam ipak osjećaj da je akustika u kuli Kamerlengo bila bolja, ali pogledom na “konfiguraciju terena” postaje jasno i zašto. Pozornica u kuli Kamerlengo je smještana na dnu kule, jer i nema kata, kao u kuli sv. Mihovil, gdje je pozornica dignuta “na prvi kat“, te je time otvoreni prostor unutar zidina koje usmjeravaju zvuk, daleko manji.
(No zato postoji tehnika!)
Bila je to ugodna večer u kojoj je bila privilegija sjediti u gledalištu, ne samo zbog izvedbe i ambijenta, već i radi same činjenice da grad Šibenik ima ovakav zbor, te da je uopće moguće organizirati i izvest ovakvu večer. Koliko sam shvatio, pored armije entuzijasta koji su tokom godina prodefilirali kroz “Kolo”, postoji konstanta oko koje se sve vrtjelo i koja je u posljednjih pola stoljeća zaslužna da sve skupa izgleda danas kako izgleda. Ime mu je Božo Baus i pri kraju koncerta je bio predstavljen publici kao čovjek iz sjene, koji “sve zna!“.
Lijepa gesta organizatora.
“Queen Symphony” će i dalje nastaviti svoj život, dok god bude zanimanja za muziku grupe Queen. Bit će to dug, dug period u kojem će biti izvedena bezbroj puta, od kojih će se svaki pamtiti, ne toliko radi nje, već radi sjećanja.
Možda je to i najveća vrijednost ovog djela!
