Evo me, sjedim u Ushuaiji na aerodromu. Susrećem se s putnicima koje sam upoznao ovih dana. Amerikanci – u svom “kissy-kissy” stilu.
Razmišljam o letovima koji me čekaju i hvata me muka. Tako je uvijek u zadnje vrijeme, sve dok ne uđem u avion. Onda je nekako lakše, ali svejedno, sve dok ne sletim prati me onaj osjećaj skoro bijesa, što se moram voziti na ovaj način.
Mrzim avione isto kao i zubare. Ne zato jer ih se bojim ili zato jer mi nanose bol, nego jednostavno zato jer sam ih se u životu nagledao previše i dosta mi ih je. Prešla se granica zasićenja i prerasla u patološku odbojnost.
Eto, moram priznat Jedinoj, da je skoro jedino mjesto di ne razmišljam o sexu, zubarska stolica.
Valjda me neće sad tjerat da svako malo idem u zubara 🙂 .
Gledam ljude oko sebe, lica nepoznata.
Ima ih s azijskim facama, europskim, indijanskim, indijskim i ko zna kojim sve ne. Ne kaže se za ništa za Ameriku da je “melting pot” nacija, ili ti po naški, jedan veliki bronzin di se stapaju sve nacije. I nastaje ta umjetna američka nacija.
I gledam te ljude, koji su platili skoro 20 000 dolara za 10 dana po Antartici i razmišljam kad ćemo mi doći na taj nivo da obični ljudi, vjerojatno ne nešto posebno pametni ili nadareni, mogu sebi priuštiti taj izdatak. I još se smijat na povratku kući, jer smatraju da su pametno potrošili tu lovu.
Vjerojatno ne za mog života, a i onda je pitanje.
Balkanski mentalitet i rođačka (barba Lukina) politika su nas odvele daleko od ovoga, a i svakim danom smo sve dalji.
Malo su mi misli odlutale od aviona i to je dobro.
Idem napraviti đir po aerodromu, vidit ima li koja zgodna Argentinka po butigama i nacrtati se u red za ukrcaj.
Feta života / objavljeno 22.01.2010.
