Postoji mnogo faktora koji Homo sapiensa odvajaju od ostalih primata, a jedan od .. , je percepcija.
Percepcija je pogled na isto iz različitih kuteva i time neminovno dolazi do različitih zaključaka odnosno rezultata. Percepcija jest najbitniji fragment svijesti koji smo razvili, i iako je ne primjećujemo na svakodnevnoj osnovi, ona je među nama iz trena u tren, iz dana u dan.
Stoga, da se ipak vratimo na našu temu: jedan album, jedan koncert, jedna grupa, jedna dvorana, u gledalištu xy gledatelja, i dakako, svaki ponaosob ima svoje viđenje stvari na pozornici ili, preciznije, percepciju u koju je utkan doživljaj u formiranju konačnog dojma.
Stoga, ako ste razumjeli “što je pjesnik htio reći”, shvatite sve ovo dolje napisano kao isključivo osobno, bez trunke objektivnosti koja bi narušila magiju percepcije na kojoj je, na osobnoj osnovi, sazdan Mimika Orchestra.
Dakle, konkretnije rečeno, usudim se reći da je to test – s jedne strane, studijska izvedba albuma “Mezotermina”, a s druge strane znaka (ne)jednakosti, živa izvedba na pozornici. U ne malom broju slučajeva, u biti, skoro u pravilu, dolazi do konfrontacije očekivanog, na temelju studijskog zapisa, i isporučenog s pozornice.
I da skratim litaniju, ili da parafraziram Georgea, ovaj uvod “about nothing”, i idem ravno na odgovor na dilemu.
Nema konfrontacije!
Kuća kulture Arsen bila je puna, raspoloženje je bilo na nivou i prije prve odsvirane note. Bilo je očito da je publika bila tu jer je željela i znala je čemu prisustvuje, a to je danas, pogotovo u vremenima kad pozerstvo ima apsolutni primat nad stvarnom zainteresiranošću, veoma rijetko.
Iako je bend po izlasku na pozornicu izveo nekoliko numera s prva dva albuma trilogije, nije se osjetila nikakva oscilacija kad je krenuo sam album “Mezotermina”, dapače, prve su se note jednostavno naslonile na posljednje od prethodne kompozicije i koncert je nastavio svojim tokom.
A to je značilo samo jedno: pun angažman svih na pozornici, no, ni publika nije bila inertna. Kad god je bila zamoljena, a ne rijetko i sama, sudjelovala je ritmički nadopunjujući ugođaj koji je poprimio pomalo nerealne dimenzije.
Možda zvuči čudno, ali smjestimo li u kontekst cijeli događaj, njegov sadržaj, uz sudjelovanje publike, vidjet ćemo da je Kuća umjetnosti Arsen te večeri bila endemski otok na kojem je carevao osmijeh.
Da, osmijeh, jer on nije silazio s lica izvođača, ali ni publike. Iako je tematika, pa i sama lirika (onog što sam uspio razumjeti 🙂 ), u biti turobna, ispričana melodijama koje svoj eho imaju u dalekoj prošlosti, ipak je ugođaj kojeg ostavlja zvučna slika – vedar, optimističan.
Grubo bi bilo reći – lepršav, jer to nas nosi na neka druga polja, ali ‘ajmo ipak reći – lepršavost mu daje dodatnu vedru notu.
Bila je to večer sretnih trenutaka, kao da je Mimika Orchestra prije izlaska na pozornicu “uštipnuo” Kairosa, a ovaj im podario pun naramak.
Sama pozornica je pružala impresivan pogled. Ako se kaže da je bilo nemoguće obuhvatiti ga bez širokokutnog objektiva (kojeg nisam imao, jer je u nabavi!), onda je za pretpostaviti da je na pozornici bilo instrumenata. Instrumenata, bila je cijela armada instrumenata koji su sudjelovali u kreaciji prekrasne slike i još ljepše večeri.
I ovo moram ponoviti, jer svaki put kad dođem u ovu “dvoranu”, uvijek iz nje izađem impresioniran. Ovakav prostor za ovakvu namjenu, s ovakvom opremom, ali i stručnim znanjem koje stoji iza te opreme (čitaj: zvuk i svjetlo), zaslužuje svaku hvalu, pa i divljenje.
I da, vrijeme je blagdansko, vjernici slave, a svi zajedno slavimo feštu o’ muzike, za koju i ne treba neki poseban datum, samo ova pozornica i Mimika Orchestra na njoj.
foto album:
* sve fotografije: MLP-U
