U doba eksplozije Krauta u Njemačkoj, na sceni je bilo nebrojeno bendova, ali malobrojni su uspjeli probiti lokalne, nacionalne granice i nametnuti se širem auditoriju.
No, postojale su isto tako i grupe koje su svojim postojanjem i opusom pridonijele da se grupe iz te kategorije probiju, grubo rečeno, ali, preko njihovih leđa domognu međunarodnog statusa.
Jedna od takvih grupa koja je bila oslonac onima koji su iskočili, bila je i grupa Dzyan, iako, koje li ironije, po raspadu i to nakon nekoliko godina, stječe kultni status u UK, i što je još nevjerojatnije, sljedbeništvo koje se tada regrutiralo, živo je do današnjih dana, osim dakako, onih koji su silom biologije krenuli prema gore.
Stoga, stvaralaštvo grupe Dzyan trebamo promatrati kroz tu prizmu, jer imati samo tri albuma u opusu i preživjeti prijelaz stoljeća s izričajem koji je svoj vrhunac imao prije pola stoljeća, ipak u konačnici nešto znači.
Iako su s prva dva albuma duboko zarovali po eklektičkoj brazdi, uglavnom se oslanjajući na space jam u kombinaciji s fuzijom jazza i rocka, na svom posljednjem albumu “Electric Silence” dovode izričaj na sam vrh svojih stremljenja, finalizirajući u konačni izričaj sve što su pokušali i relativno uspjeli na prethodnicima. Ovaj put bez pridjeva “relativno” i umjesto njega, apsolutno!
Glazba na albumu je još ambicioznija, intenzivnija i u svojoj esenciji kondenzira nebrojene utjecaje koji pored navedenih idu i na etno, poglavito istočnjački. Tako se da u konačnici, ako bismo katalogizirali (odvratna riječ za slobodnu formu!), moglo bi komotno sublimirati izričaj pod opisom etno jazz fusion u svom najboljem izdanju.
Tu su doduše ugazili dijelom na područje rada grupe Embryo, no za razliku od njih, Dzyan je daleko artikuliraniji i fokusiraniji u izlaganju (koliko se to može tvrditi u kraut rock okruženju space jamova!)
I još jedna mala napomena, uvođenjem sitara u izričaj, grupa kreće stazama još jednog velikog benda Krauta, Popol Vuh-a.
Album otvara devetominutna “Back Where We Came From”.
Neminovna poredba s početkom King Crimsonovog, “Larks’ Tongues in Aspic”. No za razliku od spomenute Crimsonove kompozicije, “Back Where We Came From” ostaje u down tempu, nižući fragmente i ispunjavajući kompoziciju jamovskim ugođajem. Strukturno, pored neospornog jamovskog utjecaja, kompozicija poprilično asocira na kolaboraciju Santane i Alice Coltrane, ali i to je već daleko drugačija priča.
Dzyan – “Back Where We Came From”
U nastavku albuma dolazi “Day In My Life”, protkana sitarom i time neminovno dolazi s okusom Indije. Snažni temelji “ala Nucleus” (još jedan bend u nizu asocijacija!) vode kompoziciju do stanovitog kaotičnog zvuka koji pak u sebi sadrži i te kakvu liniju logike.
Dzyan – “Day In My Life”
“The Road Not Taken” zatvara “a” stranu albuma. Satkana od fluidne atmosfere, skoro space ugođaja, kompozicija u drugoj polovini eskalira u ekscentrični jam, u kojem glavnu riječ vode violina i gitara uz pratnju sitara.
Dzyan – “The Road Not Taken”
“Khali” otvara “b” stranu vinila i po samom naslovu manje više sve je jasno. Tema potpuno orijentirana prema Indiji. Melotron služi za pozadinsku muziku, dok istureni sitar i gitara odrađuju lavovski dio posla.
Dzyan – “Khali”
Isti taj melotron stvara bazu za sljedeću, “For Earthly Thinking”. Udaraljke dostojne reputacije Jamie Muira i rana Crimsonova atmosfera, dakako, presvučena krautom.
Dzyan – “For Earthly Thinking”
I onda na kraju, closer, naslovna, “Electric Silence”, apsolutni favorit cijelog opusa Dzyana.
Zašto apsolutni favorit?
Jednostavno, onaj tko je jednom poslušao Mahavishnu Orchestra, odmah prepoznaje rukopis kompozicije i način izvođenja. Usporediti nekoga još i s Mahavishnu Orchestra znači samo jedno – dati mu kompliment kojeg je teško nadmašiti.
Dzyan – “Electric Silence”
“Electric Silence” je široko prihvaćen od ljubitelja krautrocka, te shvaćen kao jedan od najboljih progresivnih krautrock albuma sedamdesetih.
Velika većina ide dotle da ga proglašava remek-djelom ovog smjera.
Grupa Dzyan, kao dio krautrock scene, je pronašla svoje mjesto pod kišobranom.
Nažalost, najbolji album je bio ujedno i posljednji.
Naknadno je na tržište došao živi album. 2010. godine “Mandala” je ugledala svjetlo dana, četrdeset godina od svog nastanka.
Bolje ikad nego nikad!
Kredita radi, originalnu postavu su sačinjavali Dieter Kramer na gitari, Jochen Leuschner, vokal, Gerd Ehrmann na saksofonu, Ludwig Braum na bubnjevima i Reinhard Karwatky na basu.
Album je za čudo, ne, nemojmo se zavaravati, nije on vidio top ljestvice, ali je za čudo, toplo primljen i od kritike, a i od publike.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
