Objavljeno 13.02-2017.
Nakon izlaska albuma “Unknown Pleasures” Joy Division su krenuli na turneju po Europi koja je bila dosta zahtjevna. Svirali su gdje god su ih zvali što je pogoršavalo simptome pjevačeve bolesti. Ian Curtis je sve teže podnosio putovanja i nedostatak spavanja tako da su mu epileptični napadaji postajali sve jači i učestaliji. Dobijao bi napadaje tijekom nastupa, publika nije shvaćala ozbiljnost situacije, već su bili uvjerenja da je to sve dio njegovog originalnog performansa na pozornici. On sam bi se osjećao posramljeno i poniženo, što je dovelo i do njegovog prvog pokušaja suicida predoziranjem barbituratima 07. travnja 1980.
Osim njegovog zdravstvenog stanja, ništa manje komplicirano i stresno mu nije bilo ni u privatnom životu. Brak u koji je ušao kao teenager i u kojemu je dobio kćer, rušio se iz dana u dan. Tomu je doprinosilo njegovo loše zdravlje, konstantna fizička odsutnost zbog učestalih nastupa, ali najviše njegova ljubavna veza s mladom belgijankom Annik Honoré. Zbog svega zajedno počeo je govoriti i o prestanku bavljenja glazbom.
U bendu je rasla zabrinutost zbog Ianovog stanja, a nisu znali kako da mu pomognu.
Unatoč svemu, uspjeli su snimiti svoj drugi album, “Closer”, za kojega su svi imali velika očekivanja, čak i prije službenog objavljivanja.
S obzirom da je Joy Division u to vrijeme već imao kultni status (zbog čestih nereda na koncertima i općenito posebne atmosfere uvijek na rubu kaosa), zvali su ih sa svih strana svijeta i upravo su se spremali na svoju prvu turneju po SAD-u.
Jedna zanimljivost je i da im je Warner Brothers ponudio milijun dolara i potpunu umjetničku slobodu da prijeđu u njihovu izdavačku kuću, što dovoljno govori koliko su bili interesantni glazbenoj industriji.
Ali Ian nije izdržao, njegovo narušeno zdravlje i sentimentalni problemi bili su više od onoga što je mogao podnijeti. Dana 17. svibnja 1980., večer prije putovanja u SAD, vratio se u svoju kuću u Macclesfield-u, gledao “Stroszek”-a, ( film Wernera Herzoga koji govori o čovjeku, gubitniku, koji izlazi iz zatvora i kreće u Ameriku u nadi da će započeti novi život kao pjevač, ali na kraju učini suicid), slušao album “Idiot” od Iggy Popa, konzumirao dosta alkohola i ujutro 18. svibnja otišao u kuhinju i objesio se.
Članovi benda bili su užasnuti Ianovim samoubojstvom i čak su pomalo krivili i sebe što nisu prepoznali njegovu tragičnu namjeru.
Govorili su da su tek poslije Ianove smrti počeli pozorno slušati riječi njegovih pjesama. Do tada su bili impresionirani Ianovom sposobnošću da stavi sebe u poziciju glavnog protagonista pjesme, ali izgleda da je Ian bio izrazito uspješan u tome iz potpuno drugog razloga…on je ustvari pisao o sebi!
Međutim, moramo neke stvari potpuno razjasniti.
Ian Curtis je oduvijek bio pomalo “drugačiji od ostalih“, da se tako izrazim. Sada znamo i da je imao bipolarni poremećaj ličnosti, koji mu za života nije bio dijagnosticiran jer su sve njegove psihičke probleme automatski stavljali pod kapu epilepsije. Znamo i to da je govorio kako će se najvjerojatnije ubiti jer ne želi živjeti duže od 25 godina. Odmalena je sanjario da bude poznat i da bude velika rock zvijezda.
Iako je bio vrlo mlad, imao je dosta odgovoran posao. Radio je u državnoj službi i bio je zadužen da hendikepirane osobe dobiju prava i beneficije koje su im bile zakonom zajamčene. Svoj posao je shvaćao iznimno ozbiljno i osjećao se povezano sa tim ljudima. Svoju opsjednutost ljudskom patnjom hranio je čitajući Dostojevskog, Nitschea i Hessea.
Oženio se i postao otac vrlo rano iako za to, očito, još nije bio spreman, jer je brak iskompromitirao ljubavnom vezom sa mladom belgijankom Annik. Povrh svega, u dobi od samo 22. godine dijagnosticirana mu je teška kronična bolest i to u najgorem mogućem obliku.
Sve zajedno, uključujući njegovu eksplozivnu narav i osjećaj ogromne krivnje prema svojoj vrlo maloj kćerki Natalie zbog raspadajućeg braka sa njenom majkom, bili su mu dovoljan poticaj za ekstremni završni korak.
Joy Division – “Atmosphere”
Ianova smrt je obznanjena javnosti na BBC-jevom Radio One 19. Svibnja uz zvukove “Atmosphere”, koja je u to vrijeme bila relativno nepoznata pjesma, ali je ubrzo nakon toga izdana i singlica koja je “Atmosphere” vinula među najveće uspješnice Joy Division-a. Na njoj se vidi jak utjecaj producenta Martina Hannetta zbog dominantne uloge klavijatura koje su svojim futurističkim zvukom učinile da konačan rezultat ima rekvijemski efekt.
U lipnju 1980-te izlazi posthumni singl “Love Will Tear Us Apart”, a u srpnju napokon izlazi i album “Closer”, koji se već po prvim taktovima prilično razlikuje od prijašnjeg albuma.
Pjesma “Love Will Tear Us Apart” postaje hit odmah po izlasku i sigurno je njihov najslušaniji i najprepoznatljiviji uradak. Grubo rečeno, to je prava pop ljubavna pjesma koja dokazuje da su Joy Division bili i te kako sposobni dovesti svoju glazbu među mainstream slušatelje.
Opće je mišljenje da je to Ianova autobiografska pjesma koja govori o njegovom propalom braku i vezi sa belgijankom Annik. Poznata Hook-ova bas linija i klavijature koje prate Ianov tužan, ali melodičan refren bili su dovoljni da “Love Will Tear Us Apart” postane jedna od najizvođenijih pjesama 80-ih godina. Iako je prilično slušljiva, osobno sam mišljenja da je to daleko od najboljega što su nam ostavili Joy Division.
Ako ćemo uspoređivati “Unknown Pleasures” i “Closer”, onda možemo reći da je “Closer” još inovativniji, klaustrofobičniji i morbidniji od svog prethodnika.
Joy Division – “Love Will Tear Us Apart”
Odmah se primjećuju velike razlike između ova dva albuma. Dok je “Pleasures” uglavnom baziran na jakom zvuku gitare, na albumu “Closer” su klavijature toliko istaknute da ima momenata gdje je gitara potpuno nečujna.
Pa krenimo u malu analizu svih devet pjesama.
Album otvara pomalo čudna, pa čak i eksperimentalna “Atrocity Exhibition” koja od samog početka pokazuje koliko je bend evoluirao u usporedbi sa prethodnim albumom. Neobično ritmičko bubnjanje usklađeno sa bas motivom i Ianovim proročanskim riječima uz vanzemaljsko metalno Sumnerovo skričanje na gitari čine “Atrocity” savršenim uvodom u “Closer”.
Slijedi puno pristupačnija, ali pomalo Kraftwerkovska “Isolation” koja je interesanatna već samim time da na njoj uopće nema gitare, dok ritam sekcija sa klavijaturama dominira, tako da već ovdje možemo primjetiti budući stil New Order-a. Ian Curtis nam tekstom dočarava duboku otuđenost i beznađe koje se dešavalo u njegovoj glavi. Industrijski zvuk bubnja popraćen moćnim sintisajzerom nije bilo nešto što je uobičajeno u glazbi početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, što dokazuje koliko su Joy Division bili ispred svoga vremena i zašto njihova glazba ni danas nije izgubila na svježini.
“Passover” počinje s Ianovim riječima “This is a crisis I knew had to come, destroying the balance I’ve kept”, koje su tada zvučale samo kao umjetnički izražaj, ali slušajući ih danas nisu ništa drugo nego sumorno i strašno proročanstvo. Ovdje je bubanj zajedno sa basom stvorio veoma snažnu melodiju tako da čak možemo reći da je gitara suvišna. Riječi pjesme su mračne, a tome doprinosi i Ianov pomalo ravnodušan način pjevanja. Ovdje je primjetno da su Joy Division vrlo uspješno spajali ritmičnu, pa čak i pomalo plesnu glazbu sa tamnim stihovima, stvarajući upečatljiv kontrast.
Joy Division – “Colony”
Slijedi “Colony” koja je prva prava gitarski orijentirana stvar na albumu, i čini mi se da pokazuje kako bi zvučao cijeli album da im je to “dopustio” diktator Hannett. Zanimljiv ritam, sa post-punk gitarskim rifom i Ianovim šizofreničnim tekstom vraća nas u “Unknown Pleasures” fazu benda.
“A Means To An End” je, po mome mišljenju, najslabija karika albuma. Ni sami članovi benda nisu bili zadovoljni kako zvuči jer ih je podsjećala na pop pjesme koje su se vrtile na top listama. Vjerojatno ne bi ni bila na albumu da Hannett nije inzistirao na tome.
S njome završava “a“-strana LP-a.
E sada počinje putovanje u jedan transcendentalni Joy Division.
Joy Division – “Heart And Soul”
“b“-strana LP-a sa svoje četiri pjesme pokazuje hrabrost benda da krene tamo gdje se još nitko nije odvažio, a pokazuje i svo majstorstvo Hannettove produkcije u dočaravanju emocija koje su vladale u bendu za vrijeme Ianovog pokušaja suicida.
Analizirajući “Heart And Soul” najteži dio je odlučiti se što prvo ishvaliti. Duboki bas rif ukomponiran sa jednoličnim, ali dosta čudnim bubnjanjem i Barneyem koji je malo na gitari, a malo na sintu stvarajući nejasnu instrumentaciju i naravno Ian sa svojim odličnim refrenom… , sve to zajedno čini umjetničko djelo koje nam dugo nakon slušanja ostaje u glavi.
Slijedi potpuno nemelodična, ali zato jako intenzivna i uzbudljiva “Twenty-Four Hours” koja je prepuna odličnih gitarskih efekata.
U pravilu nenametljivi ritmovi bubnjara Morrisa ovdje su zamijenjeni potpuno nepredvidljivim tempom, što nam se najprije čini čudnim, ali slušajući riječi pjesme počinjemo shvaćati takvu dinamiku tako da nam i atipično bubnjanje postaje sasvim prikladno.
Ovdje je vrlo teško zanemariti Ianove riječi pjesme koje nam opet govore koliko je tada bio ranjiv i koliko je bio blizu ponora.
“Twenty-Four Hours” odjedanput nestaje i počinje nešto što se ne može usporediti sa ničim drugim na albumu.
Joy Division – “The Eternal”
“The Eternal” je možda najjednostavnija pjesma na albumu, ali i najmoćnija u svakom segmentu. Tamni zvuk klavira i Morrisov jednostavan rif na bubnju sa eho-efektom stvorilo je vrlo depresivnu atmosferu. Sumner je jednom dao objašnjenje da je Ianu inspiracija za tu pjesmu bio život mongoloidnog dječaka koji je u djetinjstvu živio blizu njega. Dječakov cijeli svemir je bila kuća i mala okućnica oko nje. Mnogo godina kasnije kad se Ian vratio u Macclesfield, slučajno je vidio tog dječaka u čijem se životu ništa nije promijenilo. I dalje je po cijele dane bio zatvoren u kući ili je hodao po dvorištu. Zbog “The Eternal” su mnogi glazbeni kritičari etiketirali Joy Division kao gothic rockere.
I zadnja na albumu, dolazi nam, također, vrlo jaka i emotivna “Decades”. Ovdje se sve jezivo stapa u jedno, može se reći da je “Decades” slušna kataklizma gdje više nismo samo puki promatrači Ianove životne noćne more, već smo dio nje. Najupečatljiviji je jednostavan, čak pomalo primitivan, riff klavijatura koji se izvrsno stapa sa Ianovim dubokim rečenicama o stravičnoj ljudskoj sudbini.
Joy Division – “Decades”
“Closer” je album prepun svakakvih eksperimentiranja, što se u današnje vrijeme toliko ne primjećuje, ali u to doba je bio pravo otkriće. To je emotivno-destruktivni album koji istražuje jedan turoban pogled na život, u kojemu se postavljaju pitanja, ali se ne nalaze odgovori.
Sigurno je da je Ianova smrt donijela ovom albumu dodatno slavu, ali sklon sam vjerovanju da bi i bez toga tragičnoga događaja “Closer” postao kultni rock-album.
Osim ova dva albuma, njihova izdavačka kuća je 1981. god. izdala kompilacijski album “Still” koji je sadržavao prethodno neobjavljeni studijski materijal i live snimku posljednjeg koncerta Joy Division kada su nastupili na Sveučilištu Birmingham. Iako većina ovdje objavljenog studijskog materijala izgleda nedovršeno, treba izdvojiti “Exercise One” koja sa svojim interesantnim ritmom i velvetundergroundskim zvukom gitare na odličan način otvara ovaj album.
Osim ove pjesme, nepošteno bi bilo ne spomenuti i odličnu “Dead Souls” koja je prije bila izdana kao “b”-strana na singlici “Licht und Blindheit”.
Naknadno, još izlazi “Substance” , koji je također bio kompilacijski album, a sastojao se uglavnom od singlova koji se nisu nalazili na albumima.
Članovi benda su se odavno dogovorili kako će u slučaju da netko napusti bend ili se nekome nešto desi, Joy Division prestati postojati. Opcija dovođenja novoga pjevača u bend ili da netko od njih trojice postane zamjena Ianu, nikada nije ni razmatrana. Ali želja za sviranjem i stvaranjem novih pjesama je bila velika, a htjeli su i “iskoristiti” (da se malo nespretno izrazim) poziciju koju su zauzeli na glazbenoj sceni.
Odlučili su nastaviti kao potpuno novi bend, ali problem je bio da još uvijek nisu odlučili tko će od njih biti pjevač. To se riješilo tek nakon što su imali nekoliko nastupa gdje je svatko od njih otpjevao nekoliko pjesama. Na kraju je odlučeno da će pjevati Bernard Sumner i to iz čisto praktičnog razloga, zato što je gitaru lakše svirati tijekom pjevanja. Znači, jedan problem su riješili , ali još uvijek nisu imali ime za bend. Peter Hook je jednom rekao da su naučili lekciju iz prošlosti te da su pokušali izbjeći ime koje se na bilo koji način može povezivati sa nacizmom. Odabrali su ime New Order, koje im je predložio njihov menadžer Rob Gretton.
U početku su zvučali jako slično kao i Joy Division, da bi postepeno sve više uključivali elektronsku glazbu u svoj zvuk što je na kraju kulminiralo velikim hitom iz 1983. god. “Blue Monday”, koji im je donio status jedne od najznačajnijih alternativnih glazbenih atrakcija 80-ih godina. To potvrđuje i činjenica da je ova pjesma i dan danas najprodavaniji 12-inčni singl svih vremena u Velikoj Britaniji.
New Order – “Blue Monday”
S obzirom da su još uvijek bili vrlo mladi, žudjeli su za priznanjem i slavom, ali isto tako htjeli su ostati dosljedni sebi samima, tj. nikako ne iskompromitirati sve ono što su radili dosad. To se lako vidi iz činjenice da su imali ponude iz najvećih diskografskih kuća, ali oni su i dalje ostali vjerni svome nezavisnom izdavaču Factory Records koji je jedini bio dovoljno romantičan da ih pušta da rade kako žele i kada žele.
Više od 15 godina odbijali su svirati pjesme Joy Division-a na svojim koncertima, a tek su krajem 90-ih uveli praksu obaveznog “Division” seta pjesama na svakom nastupu.
Spoj elektronike i acid housea, a usudio bih se reći i koketiranje sa omraženom disco glazbom, očito je bio recept za uspjeh, jer su New Order 80-ih godina redali jedan uspješan album za drugim. Kao da im je nekakva kozmička pravda predodredila uspjeh zbog svega što nisu uspjeli učiniti kao Joy Division. Ni ovdje nije moglo proći bez turbulencija u bendu, tako da su se dva puta službeno rastajali i sastajali, a 2008. god. je Peter Hook u intervjuu izjavio da se New Order definitivno raspao i da više neće raditi sa Sumnerom i Morrisom.
Međutim, njih dvoje su ponovo okupili New Order 2011., sa time da je Petera Hook-a na basu zamijenio Phil Cunningham, dok je Hook glazbenu karijeru nastavio radeći kao celebrity DJ i nastupajući sa svojim novim bendom The Light sa kojim najčešće izvodi pjesme Joy Division-a i New Order-a.
Kada se piše o Joy Division, a samim time i o New Order, najveći problem je odvojiti priču o njima samima, prvenstveno Ianu Curtisu, i priču o njihovoj glazbi, a posebice riječima pjesama. Nema sumnje da su ostavili duboki trag u jednom razdoblju i bili pioniri tzv. indie žanra. Ali, Joy Division imaju nešto što ih potpuno razlikuje od ostalih, dark, goth i sličnih bendova koji inspiraciju nalaze u sumornoj stvarnosti, a to je iskrenost. Ian Curtis je pjevao o beznađu i boli koja ga je, na posljetku, odvela u suicid, a taj tragični, ali nadasve iskreni i beskompromisni, čin dodao je još više težine njegovim pjesmama.
Za kraj treba reći da Joy Division nikako nije depresivan bend, kako ga često etiketiraju, jer oni su bili puno više od toga. Isto tako, reći za njih da su samo još jedan veliki bend, također nije prava istina, jer su oni sa svoja dva albuma mnogima značili puno više nego što će im ikada značiti Stonesi ili Beatlesi.
Prava istina je da su oni jednostavno bili nešto drugačije što ih, u mnoštvu velikih bendova, izdvaja i čini ipak malo posebnijim.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
