Peter Grant je bio jedan od najvećih managera rock ere, ako ne i najveći. Njegova legislativa danas je toliko jaka da se opravdano postavlja pitanje, koliko bi trebalo čekati da se pojavi netko kao on, da bi se stvari posložile kakve su danas.
Dakako, govorim o tretmanu umjetnika i njihovog odnosa spram diskografskih kuća. Naime, prije njegovog dolaska na scenu, diskografske kuće su tretirale umjetnike kao „nužno zlo“, jedva im ostavljajući mrvice s marketinškog stola, uključujući i autorska i sva druga prava. Nije tajna recimo, da je Black Sabbath zaradio prve novce tek s četvrtim albumom, sve prije toga je pripalo diskografskoj kući koja se brinula jedino da puleni imaju dovoljno droge.
Sve se to promijenilo dolaskom Petera Granta.
Ali ajmo s pričom od nekog početka.
Peter Grant je počeo kao glumac. Igrao ne u nekoliko aktualnih filmova tog doba, dakako, epizodne ili sporedne uloge, ali dovoljno da osjeti što je to show business.
U kontakt s mulcima koji su prašili neku čudnu muziku je došao u trenutku kad su se Yardbirds raspadali, te i da je htio, nije mogao ništa napraviti za njih. No, kad je Jimmy Page okupio novu ekipu, nadjenu joj ime New Yardbirds i krenuo na unaprijed dogovorenu turneju po Skandinaviji, Peter Grant ih preuzima i od tog trenutka počinje promjena svijeta muzike, kako one na pozornici tako i one iza pozornice.
Odmah uvodi stroga pravila u poslovanju benda i uvijek, ali doslovno uvijek, do zadnjeg trenutka, postavlja bend i njegove interese ispred svega, pa čak i osobnih interesa. Ne jednom je za života grupe Led Zeppelin došao u sukob s vlasnicima dućana gdje bi našao bootleg izdanje svojih pulena, ne jednom se čak i fizički obračunavao s predavačima memorabilija, na koje dakako nisu platili ni centa grupi, ne jednom je „kazetaš“ na koncertu bio smrvljen jer je Grant vidio da se snima koncert.
Bio je brutalan i nemilosrdan po tom pitanju. Ni ostatak njegovog poslovanja nije bio puno drugačiji. Bio je pionir u pregovorima s diskografskima kućama da se umjetnicima dade zasluženi dio kolača, a ne mrvice koje su pale sa stola. Bio je prvi koji je uveo diktaturu benda nad svojim izdavaštvom, pa se tako u UK nikad nije pojavila ni jedna službena singlica, jer je bend tako htio. Osiguravao je svojim pulenima milijunske ugovore, itd itd.
Daleko bi nas odvelo nabrajanje, ali doslovno, današnji umjetnici bi mu trebali dignuti spomenik.
Pa i sve nabrojeno nije bilo dovoljno S grupom osniva Swan Song, diskografsku kuću koja daje punu slobodu umjetnicima, što se je i te kako pokazalo isplativim. Najkarakterističniji primjer je bio Bad Company. Kad je Paul Rodgers raspustio grupu Free, pogled je uperio u Granta da ih vodi. Ovaj pristaje i s njima potpisuje istovremeno ugovor za prvi album. Vjerujem da i površnim poznavateljima povijesti muzike tog doba ne treba dalje objašnjavati.
Koliko god je bio poslovno vezan za Led Zeppelin, toliko su prijateljske spone bile još jače. U trenutku kad je preminuo John Bonham i grupa objavila prestanak rada, prema njegovim riječima, bili su mu to najgori dani u životu.
Nakon prestanka rada s Led Zeppelin i naposljetku s Bad Company, povlači se iz javnog života, zatvarajući dostojanstveno sva vrata iza sebe (ostavljajući čiste račune na svim nivoima, te je ugasio diskografsku kuću bez i jedne cente duga, itd, itd).
Smrt je ga je zatekla kao umirovljenika koji nikad nije prebolio Bonhama, ni točku na kojoj je prestao postojati Led Zeppelin.
Jer oni su bili njegov život, ali i on njihov!
R.I.P.!
