Kažu da je demokracija umrla onog trenutka kad je rođena, i stoljećima se promalja kao loše, ali i jedino moguće rješenje protiv tiranije. Iako nerijetko baš ona vodi u istu.
Najveći problem demokracije je što dva idiota mogu nadglasati jednog pametnog (Sokrat) – i na tim postulatima sve počinje i završava.
Nekada je demokracija ipak bila u neku ruku demokratičnija, jer, iako su običaji bili daleko od današnjih i vrlo često neprihvatljivi za današnje pojmove, neke su stvari bile toliko učinkovite da je danas prosto nevjerojatno spoznati veličinu tog trenutka.
Jedan od takvih bio je i relativno vrlo čest potez rimskog puka, potez koji danas rijetko biva izložen dnevnom svjetlu, poglavito zbog efikasnosti kojom su natjerali vlast da se pokori volji većine.
Dakle,
Građani starog Rima, posebice pripadnici niže društvene klase (plebejci), napuštali su grad u znak protesta metodom poznatom kao secessio plebis (odcjepljenje plebejaca).
Tim su potezom masovno odlazili na obližnja brda, poput Aventina, paralizirajući rimsko gospodarstvo i obranu, što je prisiljavalo patricije na političke ustupke i stvaranje novih zakona.
Ovakav oblik građanskog neposluha odvijao se kroz nekoliko ključnih koraka i događaja:
-
Masovni odljev radne snage: plebejci, koji su činili okosnicu vojske i radničke snage, jednostavno bi prestali raditi u gradu i napustili ga, obustavljajući sav društveni i gospodarski život.
-
Vojni štrajk: odlaskom iz Rima, plebejci su ostavljali državu bez vojnika usred mogućih vanjskih prijetnji, prisiljavajući vladajuću klasu na pregovore.
-
Uspostava vlastite vlasti: tijekom protesta izvan grada, plebejci bi organizirali vlastitu paralelnu upravu i birali svoje predstavnike (narodne tribune).
Iako ih je u povijesti Rimskog carstva bilo pregršt, evo samo nekoliko najpoznatijih primjera secesije:
-
Prva secesija (494. pr. Kr.): izbila je zbog teških dužničkih ropstava. Plebejci su se povukli na Sveto brdo (Mons Sacer) izvan grada. Pregovorima je dogovoreno osnivanje institucije narodnih tribuna (Tribuni plebis), koji su štitili njihova prava.
-
Druga secesija (449. pr. Kr.): nastala je kao odgovor na tiraniju i zlouporabu moći od patricijske komisije (Decemviri). Plebejci su napustili Rim i povukli se na brdo Aventin, što je rezultiralo donošenjem Zakona dvanaest ploča, prvog pisanog rimskog zakonika.
-
Peta secesija (287. pr. Kr.): zbog dugova i siromaštva, ovo je bila posljednja i konačna secesija. Plebejci su okupirali brdo Janikul (Janiculum), nakon čega je izglasan Lex Hortensia, zakon kojim su odluke plebejske skupštine postale obvezujuće za sve građane Rima, uključujući patricije.
Eto, da se danas išta sličnog pokuša, ishod ne bi bio tako bajan – o ostalome možemo samo spekulirati, ali samo ako postoji bujna mašta.
Izvor podataka: Wikipedia
