Bez obzira na naš karakter, na afinitete, na raspoloženje, svima nam je potrebna glazba. Prava umjetnost, glazba najvišeg reda strasti, nešto što svatko s otvorenim srcem može razumjeti i na kraju osjetiti unutar sebe, potrebna nam je u današnjem svijetu više nego ikad kao univerzalni lijek za umornu dušu.
Kada je tokom evolucije progresivnog rocka u prvi plan postavljen ženski vokal, glazba je dobila jednu slatku, omamljujuću notu, eteričnu dimenziju koja me je oduvijek privlačila. Tu prije svega mislim na Renaissance i Annie Haslam, te Curved Air i Sonju Kristinu, kao začetnike podžanra kojeg običavam nazivati ‘esoteric prog’, a onda i Mostly Autumn, Magenta, White Willow, Karnataka, a ove godine uz Fleesh, nam dolaze i dva jednako predivna albuma, stilski slična a opet dovoljno različita, svakako vrijedna pažnje, o kojima sam namjeravao pisati ali nisam stigao, pa ih spominjem ovako: ‘Deep Space Eight’ sastava Loonypark i ‘Mr Scrooge’, The Ryszard Kramarski Project-a, oba s poljske progresivne scene.
Fleesh je progresivni rock projekt iz Brazila, koji je za pet godina već izdao dva originalna albuma i dva tribute albuma (Rush i Marillion), zajedno s mnogim videozapisima na YouTube kanalu, te ovogodišnji treći potpuno autorski album ‘Across The Sea’.
S obzirom na njihov razvojni put od početnog cover sastava, tribute sastava, te konačno originalnog autorskog sastava, put do pune zrelosti mogao bi se definirati formulom: ‘interpretirati, stvarati, intenzivirati’, trodijelnom formulom za pogonski motor koja vrijedi u umjetnosti općenito.
Iako je upravo progresivni rock prepun prekrasnih dizajna omota, štaviše, to je već tradicija, nažalost, omot ovog albuma je u potpunoj oprečnosti s njegovim sadržajem. No, oprostit ćemo im za ovaj prosječan umjetnički rad, sumnjiv okus koji ne vrijedi grafičke kvalitete toliko lijepih djela koje je ranije stvorio Mark Wilkinson.
Možda bi se mogao shvatiti na temelju njihovog komentara: “Željeli smo stvoriti album koji izražava stihove i instrumentale, konceptualni album u kojem smo nastojali pokazati ljudima sve faze depresije, od početka do samog kraja. Da bismo to postigli, morali smo intervjuirati nekoliko ljudi koji pate od depresije i drugih mentalnih bolesti kako bi mogli pisati tekstove ovog albuma. Nema sretan kraj, to je samo način da se ljudima pokaže da je to stvarno i da ljudi trebaju obratiti pozornost na svoje prijatelje i obitelj. Pjesme otkrivaju mentalne drame u njihovim različitim fazama, počevši od samog početka do samog kraja (posljednja pjesma albuma).”
Ovaj manje poznati sastav me privukao emocionalno, s izvrsnom glazbom, s konceptualnim albumom bogatim pričama, da se metaforički izrazim: kao anđeli koji su čekali da se spuste na umornu dušu, trenutačno uronjenu u emocionalnu udobnost.
Kao sastav koji doista ima vrlo melodičan i pristupačan zvuk, koji bi ih vrlo lako mogao otvoriti široj publici izvan progresivne rock zajednice, Fleesh pruža izvrsne performanse na svim frontama. Vrhunska glazba podržava ove izvrsne kompozicije, uz tehničke čarobnosti i obilne instrumentalne spretnosti, te snažan melodijski sadržaj koji uvijek određuje kompoziciju. Prisutnost melodije u svakoj pjesmi je naglašena jedinstvenom kombinacijom kompozicije i instrumentacije Celo Oliveira (glazbeni producent i multiinstrumentalist) koji je potpuno apsorbirao glazbeni svijet Marillion-a, uz zvučne uzorke i neke dobro ukomponirane solo gitarske dionice s Gilmour-ovom vibrom, te veličanstveni glas Gabby Vessoni (vokal), snažan, istovremeno krhak i sjetan, koji djeluje kao piercing na srce, magično dočaravajući priče u pjesmi, uzdižući ih povremeno do fenomenalnih vrhunaca intenziteta. Nedavno su im se pridružila dva nova člana Leo Peccatu (bubnjevi) i Rodrigo Zacconi (bas gitara), kako bi mogli početi s ozbiljnijim koncertnim nastupima, i, nadam se, još više obogatiti glazbeno ozračje na sljedećim izdanjima.
Noviji prog sastavi uvijek su uplašeni i stidljivi kad priznaju utjecaje velikih sastava, za razliku od Fleesh, koji priznaju mnoge progresivne utjecaje poput Renaissance, Marillion, Pink Floyd, Rush, Genesis, što se snažno osjeća u njihovu izrazu.
Savršeni i snažni vokali, grandiozna instrumentacija, sjajne teme, integriraju se u veličanstvenu glazbu, kojoj ne nedostaju snažni, ekspresivni osjećaji, dok s druge strane složenost, raznolikost, slatkoća tako velikog epa toliko je jednostavna za slušanje.
U ovoj glazbi ima toliko prostora, toliko plemenitosti i dostojanstva, toliko priča; očito su ljudi progresivnog rocka tako dobri u pričanju priča. Ljepota je ovih dana rijetka, pa preporučujem da uskoro čujete ovaj album.
Dakle, dobro obavljen posao Fleesh, dobili ste moju pozornost i sada imate novog obožavatelja koji će se zasigurno radovati sljedećim izdanjima.
Ovom prilikom bih se zahvalio Gabby Vessoni i Celo Oliveira na susretljivosti, s obzirom da su mi na moju zamolbu promptno dostavili materijale (tekstove, linkove, fotografije), ekskluzivno za ovaj članak, samo za ovaj portal.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Fleesh – “Echo”
Fleesh – “Across The Sea”
Iako “Ordinary World” nije sastavni dio albuma, već tek nedavno postavljeni videoklip, smatram da vrijedi čuti ovu obradu jedne od najljepših hit pjesama.
Fleesh – “Ordinary World” (Duran Duran cover)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.