Dvaput sam uživo slušao Riblju Čorbu, zadnji put na Arsenal Festu u Kragujevcu
Ali prvi put sam zanesen neuzvraćenom ljubavlju doletio s Lastom do Beograda, pa Stare Pazove da jednu novu godinu dočekam uz zvukove Riblje Čorbe.
Ponio sam nadobudno i naivno Hohner Special 20 harmoniku u C tonalitetu putem uvježbavši melodiju ‘Nemoj da ideš mojom ulicom’, u nadi da će kao u američkim filmovima ili koncertima Foo Fightersa glavni protagonista benda pitati publiku:
‘Ima li ko da zna svirat usnjak? Baš nam treba za ovu pjesmu. ‘
Ali za dobiti na lutriji treba nešto i odigrati, pa sam tako došao do kontakta od kontakta predsjednika Opštine Stare Pazove i načelnog obećanja da će za mene pitati Boru mogu li zasvirati s njima.
Ništa od svega toga, ostao sam suva k i suve harmonike, ali koncert je bio odličan, kao i svi njihovi sve ove godine.
No, kako je sudbina htjela, ipak sam se susreo sa Borom oči u oči te o tome oduševljeno pisao kada sam došao kući, što je objavio jedan domaći portal, skupa sa očekivanim popratnim folklorom psovki, uvreda i prijetnji u komentarima.
A tekst ide ovako:
Ja i Riblja Čorba odsjeli smo u istom hotelu, pa iako sam se probudia tek u 11, Bora me je u restoranu hotela strpljivo čekao sa jednim kolegom iz benda primjetno odvojen nekoliko stolova od ostalih članova benda, kao i familije.
Tako to ide u originalu.
Ali kakva laž, pa nije me uopće čekao, nego sam se ja gladan i nedojeban spustia na doručak od omleta, bez potrebe za kavom, jer sam se instant otrijeznio vidjevši za jednim od onih socijalističkih stolova sa stolnjakom punog tamnih fleka od crnog vina s dočeka 1987., Boru Čorbu, blijedog kao mornarska majica bez pruga i sijed kao djed mraz bez darova.
Iako mi je i dan danas kao introverti lakše lagati policiji da ne pijem utorkom, već samo vikendom, nego prilaziti ljudima s namjerom da se upoznam, pogotovo slavnima, ovdi sam nekako suzbio strah i sram i pristojno mu se obratio.
Ipak sa jednim okom na vilici i nožu za mazanje od doručka, ako se budem morao braniti.
-’Sretna nova 2012 i bravo za nastup.’
-’E hvala, hvala, a odakle si?’
-’Iz Splita sam potega, samo da te vidim i čujem.’
-’Iz Splita?! E pa svaka čast. Javio mi se jedan momak da je došao iz Čakovca.’
– ‘Eh, a di je Čakovec, a di je Split?’
Odgovaram upitno sa smiješkom, uz dodatak: ‘Ali i moji prijatelji su potegli do Ljubljane prije par tjedana da vas slušaju i bilo im je drago što si ih pozdravio s bine. ‘
-’Ma naravno, pa na svakom koncertu u Sloveniji je ekipa iz Dalmacije i obavezno ih pozdravljam.’
-’Bila mi je ogromna želja da zasviram s tobom na bini usnu harmoniku na ‘Nemoj da ideš mojom ulicom’, ali su moja poznanstva i veze popucale dok su došle do tebe.’
-’Pa mogao si slobodno, da si se javio.’
-’Da ti budem iskren, s obzirom na tvoju reputaciju da si ekstremista nije mi bilo ni lako žicati da učiniš uslugu jednom Hrvatu.’
-’Ma daj, to su stare priče.’
-’Teško ipak da se vidimo u Hrvatskoj?’
Ja ga pitam, uvjeren da je tu avanturu i želju davno prekrižio.
-Pa što da ne? Ja sam učinio prvi korak pa ćemo sad vidjeti. Javno sam rekao da bih volio doći, ako me službeno Hrvatska pozove. Evo vidim došla vam je i nova Kukuriku vlast i mislim da stvari idu na bolje.
A evo uskoro će u Beogradu svirati i Prljavo Kazalište i to je dobar znak za mene.’
-’E, lako za nas, ali teško će bi ti to oprostili ovi vaši.’
Ja opet kao nevjerni Toma ga podsjećam u nemogućnost te realizacije.
Složio se, iako ne vidno zabrinut oko toga.
-’Ali ipak s naše strane malo je ostalo tih tvrdoglavih faca kao Štulić i Mišo Kovač koji se još opiru sviranju u Beogradu.’
Ipak mu podilazim malo.
-’Mišu razumem s obzirom na to da mu je sin poginuo u ratu.’
-Naši su možda još malo tvrdoglavi, ali sa srpske strane nema tko nije svirao u nas, fališ još samo ti i Baja Mali Kninđa, haha.
Svi ostali su se već udomaćili i da je to prava ironija s obzirom koliko ih sve naše radio stanice debelo cenzuriraju…. Za razliku od Srpskih radio stanica čijih 40% glazbe je Hrvatsko. Samo još Thompsona nisam čuo, ali sve ostalo jesam.’
-’Čuo sam da je neko nedavno pustio neku našu stvar u Hrvatskoj pa imao problema.’
-’Eh, već 2001 sam ja na Radio Hvaru redovno puštao Riblju Čorbu i nije se niko previše bunio.’
Doduše s obzirom na domet repetitora nije me skoro niko ni slušao, prešutio sam taj dio.
Na spomen Štulića pohvalio se Bora kako ga je posjetio nedavno doma kod Utrechta i slušao kako svira Elvisa, ali da je previše tvrdoglav i lud da se vrati u Hrvatsku.
-’Virovatno ga žena ne pušta pa pod stare dane ubija nostalgiju za nastupima sa amaterskih snimkama što kući sklepa pa stavlja na You Tube. ‘
Pametujem ja.
Dok nisam šta zasra i sa željom da ne dosađujem zamolih ga ono što inače najviše mrzim, za jednu zajedničku fotku, meni za sjećanje, uz mali sprd kako mi žao da nemam šal Hajduka da mu stavim oko vrata.
Kasnije su tu sliku neki komedijaši preuredili i umisto moje glave stavili glavu Marka Perkovića i izazvali pomutnju na internetu.
Adio i vidimo se gori.
1952-2024
