Rečenica iz naslova je najstrašnija kulturološka noćna mora današnje Hrvatske, ukazuje na dno obrazovanja i opće kulture, potvrđuje onu:
“Ako želiš porobiti naciju, uništi obrazovanje!”
Mission accomplished!
Nacija je gurnuta u civilizacijski izolacionizam.
I nemojmo se zavaravati, Thompson & Co. su samo posljedica i grand finale projekta koji je počeo 1991. godine čiketom dinamita pod prvim partizanskim spomenikom. (Sama činjenica da nijedan dinamitaš nikada nije procesuiran, a ako i jest, čisto protokolarno, dovoljno govori za sebe. U isto vrijeme je Ankici nestala krznena bunda, koja biva pronađena unutar 24 sata!!)
No, vratimo se na temu, jer je i ona sama preozbiljna da bi je se povezivalo i utapalo u nešto drugo.
Izjava profesora je izuzetno slojevita.
U sebi nosi nekoliko komponenti koje su u slojevima nazidane jedna na drugu, do te mjere da u biti zamagljuju pogled na pojedinu. Pažljivim pogledom, uočit ćemo nekoliko fragmenata: društveni, obrazovni, generacijski i naposljetku, umjetnički.
Pa krenimo u raščlanjivanje:
Generacijski jaz i prolaznost slave
Kako se povijest ciklički ponavlja i svaka generacija u nju utapa svoj dio, tako je na prvom mjestu ove raščlambe generacijski jaz, ali i prolaznost medijske pažnje i slave umjetnika koji su nekada harali scenom, bili poštovani, cijenjeni…
Uglavnom, zajednički nazivnik bi mogao biti: protok vremena. Sasvim normalno, jer s jedne strane David Bowie nije bio samo pjevač, pjesnik. Bio je ikona jedne ere, umjetnik koji je diktirao pravila i u neku ruku kamen temeljac svakog ozbiljnog razgovora koji je za temu imao umjetnost i rock prošlog stoljeća. Nije postojalo biće na kugli zemaljskoj koje nije bar čulo za Davida Bowieja, a ogromna masa, koja se brojala u stotinama milijuna, su mu bili sljedbenici i pratili njegov rad. Iz te perspektive, ne znati za postojanje Davida Bowieja bilo je isto kao i ne čuti recimo za Beatlese ili Mona Lisu, ukratko, izraz totalnog nepoznavanja i odsustva opće kulture.
Za studente pak, koji u prosjeku imaju oko 20 godina, David Bowie je umro 2016. godine, kad su oni redom imali nešto više od desetak godina i rasli bez ikakvog okruženja glazbe prošlog stoljeća. Da ne govorimo o tome da je Bowie imao vrhunac karijere dok se oni nisu ni rodili. I kad na to dodamo činjenicu da su njihov glazbeni ukus formirali algoritmi streaming servisa (Spotify, YouTube) i društvenih mreža (TikTok, Instagram), koji zastupaju sasvim drugačiju logiku i pristup glazbi, onda cijeli opus Davida Bowieja, ali i svih veličina iz prošlosti, pada u tešku sjenku nepostojanja.
“Pošast površnosti”
Ovaj se sinonim komotno može svesti pod dijagnozu vremena danas, što je ne samo konstatacija, već i stanje i kritika suvremenog društva. Osnovno u tom jest nedostatak konteksta, jer se konzumira nešto bez sadržaja, stoga dugoročno gledano, osobe koje su odrasle, odgojene, “educirane” u toj i takvoj sredini nemaju alate kojima bi povezivali umjetničke točke i time stvarali sliku odnosno, percepciju umjetnosti kao sastavnog dijela svakodnevnog života.
Zato i prevladava pravilo da glazba postoji samo u vakuumu trenutka, bez poveznica sa stvarnim životom, te njeno postojanje u sljedećem nema više nikakvo značenje. Poglavito, jer se u tu percepciju umiješala “kultura zaborava”, koja prevladava medijskim prostorom i koja nedvojbeno kaže da svaka tema, pa i pjesma, traju par dana, ako i toliko, i ona ne kreće na prašnjave police, već se briše permanentno iz memorije, jer je u međuvremenu na njeno mjesto došlo deset drugih (informacija), koje će slijediti istu putanju, do onog definitivnog, gubitka kolektivnog kulturnog pamćenja.
Time se nameće još jedan postulat i upitnik, vrijednost naspram noviteta?
Bowie je personificirao vrijednost, umjetnost koja traje, istražuje i izaziva. Površnost preferira brzu, lako probavljivu zabavu, koja prevladava u svim segmentima današnjeg socijalnog trenutka. Možda kao nitko u prošlosti moderne glazbe, David Bowie je bio suprotnost površnosti i time idealan primjer za ilustriranje zašto je površnost “pošast”. Bowie je bio umjetnik reinvencije, neprestano se mijenjao, kreirao je alter ega, živio s njima, poklanjao ih auditoriju i naposljetku ih pokapao kad bi uloga bila iscrpljena, i to samo da bi kreirao novi alter ego.
Time je neminovno nagrađivao, ako tako možemo reći, sve one koji su ga pratili s razumijevanjem i dubinom izričaja kojeg je isporučivao.
Možda bi bilo bolje poentirati da se radilo o intelektualizmu u pop kulturi. Od tekstova, koji su bili puni referenci i pod utjecajem kabarea, njemačkog ekspresionizma, Orwellove “1984.”, budizma, droge, seksualnosti… , do instrumentala koji su ih svojom slojevitošću podcrtavali.
I ono što je u tom kontekstu krucijalno, najvažnije i esencija svega, time je tjerao publiku na RAZMIŠLJANJE, kreirao je okruženje znatiželje, stvaranje percepcije kidanja konvencionalnih okova, širine u spoznaji i prihvaćanju stvarnosti, koju ne diktiraju, ni vlada, ni crkva, ni bilo koji socijalni čimbenik klasičnog društva, već svaka individua sama za sebe i o sebi.
Bio je to neprocjenjivi dar kojeg je Bowie nesebično isporučio.
I moramo se nažalost složiti da to danas, ne da nije slučaj, već nikad u zadnjih stotinjak godina ljudska svijest nije bila dalje od te slobode spoznaje i sagledavanja stvarnosti.
Konkluzija
Stoga, promatrati situaciju u kojoj se našla konstatacija ovog profesora jest tuga pregolema, za svakog tko je svoje obrazovanje, kulturološko uzdizanje, pa i kreaciju osobnog spram mnogih stvari u životu, zaključio prije ulaska u ovo stoljeće, predstavlja nepremostivu prepreku u razumijevanju nečega što se ne može razumjeti normalnim pristupom kulturi i njenih utjecaja na društvo.
Sama izjava “Stojim pred 23 studenta, nitko nije čuo za Davida Bowieja” je emocionalni, kulturološki i intelektualni šok!
Jasno ukazuje da brzina kojom se kultura zaboravlja prelazi naše poimanje vremena, ona postaje izraz nemoći pred zaboravom.
I ne, ovo nije optužba na račun studenata, ovo je dijagnoza već metastaziranog kancerogenog tkiva, ne samo u nas, svijetom doista vlada pošast površnosti koja ne dopušta da se iole slojevite priče, pjesme, knjige, … , prenesu u novu eru, u eru uniformiranosti, u kojoj je baš ta različitost koju Bowie propagira postala nepoželjni antipod neke prošlosti koju nitko više ne spominje.
I kad o spominjanju govorimo, jel’ netko spomenuo ‘Idiocracy‘?
- rečenica prenesena iz razgovora Branka Čegeca / on line magizn Telegram
