Ukoliko se za ijedan progrock album može ustvrditi da je istinski i do srži antiratni onda je to definitivno konceptualni album “The Final Cut” od Pink Floyda.
“The Final Cut” ili “Requiem for the Post War Dreams”, kako glasi njegov podnaslov, je dvanaesti studijski album Pink Floyda. Objavljen je 21. Ožujka 1983. i iako je dospio na sam vrh UK Albums liste, što nije uspjelo ni albumima “The Dark Side Of The Moon” ili “The Wall”, to im je zasigurno najkontraverzniji album.
Album je nastao kada je Richard Wright već bio izbačen iz benda, a Roger Waters, koji je i inače odlučivao o svemu vezanom za bend otkako je Syd Barrett izgubio razum i otišao, sada je preuzeo potpunu kontrolu.
“The Final Cut” je jedini album Pink Floyda gdje je Waters napisao glazbu i riječi za sve pjesme. Sve, glazba, riječi pa i sam omot albuma, sve je to bila ideja Rogera Watersa.
Što se tiče Davida Gilmoura, za kojega će mnogi reći da je puno bolji vokal od Watersa, njemu je dozvoljeno da pjeva samo u jednoj pjesmi i to na „Not Now John“, ali se i tamo vidi da je njegovo pjevanje odrađeno pod strogom dirigentskom palicom Rogera Watersa. Niti Nick Mason nije bolje prošao. Očito nije zadovoljio stroge Watersove kriterije, pa se na albumu osim njega pojavljuju još dvojica pomoćnih bubnjara, Ray Cooper i Andy Newmark.
Koliko je atmosfera na snimanjima bila napeta govori i podatak da, iako su Waters i Gilmour u početku snimali zajedno, zbog konstantnih nesuglasica i svađa, ipak su odlučili da bi bilo najbolje da rade odvojeno. Waters je kasnije izjavio da mu je samo snimanje bila patnja i da je sav posao odradio više-manje sam u suradnji s ko-producentom Michaelom Kamenom i da vjeruje da više nikada neće snimati sa Gilmourom i Masonom.
Na žalost, to se i ostvarilo.
Zbog svega navedenoga, tvrdnja kako “The Final Cut” i nije zapravo album Pink Floyda nego isključivo solo projekt Rogera Watersa i više je nego istinita. Ali unatoč tome, solo dionice Gilmoura na „Your Possible Past“, „The Final Cut“ i „The Fletcher Memorial Home“ sigurno su među najboljima u njegovoj karijeri.
U embrionalnoj fazi nastajanja albuma, ideja je bila da se “The Final Cut” zove Spare Bricks i da bude glazbena podloga za Alan Parkerov film „The Wall“ iz 1982. godine. No, zbog događanja na Falklandskim otocima i neslaganja sa politikom britanske premijerke Margaret Thatcher prema Argentini, Waters je odlučio promijeniti ime albuma u “The Final Cut”.
Ovaj sinonim je u stvari referenca na Shakespeareov citat: “This was the most unkindest cut of all”. Samom promjenom naslova, Waters prilagođava materijal, tako da album postaje generalna kritika ratu i pokazatelj njegove beskorisnosti. Isto tako, Waters je želio prokazati britansku okupaciju Falklandskih otoka kao svojevrsnu izdaju prema svim poginulim britanskim vojnicima, a posebno se referirajući na svog oca, koji je bio među onima koji su izgubili život u II. svjetskom ratu, vjerujući kako će njihova pobjeda voditi ka mirnijem svijetu gdje državni vođe više neće rješavati svoje nesuglasice ratovima.
“The Final Cut“ je, kao i „The Wall“, prepun zvučnih efekata i suptilnih zvukova koji pojačavaju umjetničku notu ovog albuma. Tu, umjetničku notu su još više naglasili svojim punim angažmanom National Philharmonic Orchestra, te Raphael Ravenscroft na tenor saksofonu i Michael Kamen na klaviru.
Nadovežimo se na umjetnički dojam, pa recimo još i ovo. Ma koliko čudno zvučalo za djelo napravljeno prije pedesetak godina, ali ovaj album je produkcijsko remek djelo, ne samo svoje epohe, već i muzičke umjetnosti uopće.
Samu tehničku stranu produkcije zaokružuje Holophonics tehnologija ili tzv. 3-D zvuk, te čak i u ovom smislu dolazimo do iste konstatacije.
Idemo sad na samu glazbu.
Pink Floyd – “Final Cut“
aka
“Requiem for the Post War Dreams”
Album počinje sa melankoličnim uvodom „The Post War Dream“ koji je svojevrsno Watersovo obraćanje premijerki Margaret Thatcher, tj. negodovanje zbog licemjerja političara koji tvrde da žele mir u svijetu, a do njega će doći…, pogađate i sami…ratom, pa kako drugačije.
Kada Waters šapuće rečenicu „Tell me true, tell me why, was Jesus crucified, was it for this that Daddy died?“ sa zvucima truba u daljini, u njegovom glasu se može osjetiti dječja znatiželja i da on stvarno traži odgovor na to pitanje. Već na samom početku potpuno je jasno da će nam Waters na ovom albumu potpuno otvoriti svoju dušu i konfrontirati nas sa svojom depresijom i strahovima.
Pink Floyd – „The Post War Dream“
„Your Possible Past“ započinje zvukom koji podsjeća na zatvaranje logoraških vagona, a sama skladba je splet ratnih bespuća, poratne paranoje, Watersovih osobnih „duhova“ i obraćanja svome tragično preminulome ocu. U glazbenom smislu dosta je uočljiva neprisutnost klavijatura, odnosno nedostatak Richarda Wrighta, što je po mome mišljenju najveća, a možda i jedina, manjkavost ovog albuma. Nasuprot tome, u ovoj skladbi sa svojom solo dionicom David Gilmour pokazuje zašto je i dan-danas među najboljim gitaristima svijeta.
Pink Floyd – „Your Possible Past“
„One of The Few“ je zamišljen kao kratka pauza između pjesama, a govori o povratniku iz rata. Akustična gitara podsjeća malo na „Set The Controls for The Heart of The Sun“.
Pink Floyd – „One of The Few“
„When the Tigers Broke Free“ je vjerojatno jedna od najemotivnijih pjesama koje je Waters napisao, a glazba se savršeno slaže sa riječima. Napisana je za album “The Wall” i trebala je biti na njemu, ali su je odbacili ostali članovi benda pod izlikom da je preosobna. Izdana je kao singl 1982. god., a na albumu “The Final Cut” se pojavljuje tek 2004. godine.
Pink Floyd – „When the Tigers Broke Free“
„The Hero’s Return“ govori o profesoru, ratnom veteranu, koji svoje probleme i frustracije prazni na svojim učenicima. Posao i obitelj više nije ono što je očekivao, a međunarodna politika velikih sila samo je podigla njegovu razinu gađenja prema svijetu.
Pink Floyd – „The Hero’s Return“
Jedna zanimljivost.
U četiri videa snimljena za “The Final Cut” projekt, škotski glumac Alex McAvoy koji ima ulogu ostarjelog profesora čiji je sin poginuo na Falklandskim otocima, je isti glumac koji je godinu dana ranije glumio nastavnika u filmu The Wall.
Skladbom „The Hero’s Return“ dominiraju gitare koje imaju prepoznatljiv zvuk sa albuma “The Wall”. Naglasio bih akustičnu gitaru koja dodaje bogatstvo melodije. Završni dio akorda uvodi nas u „The Gunner’s Dream“ koja je još jedna emocionalno nabijena pjesma sa snažnim stihovima, odličnim instrumentalom i saksofonom koji kao da priča priču sam za sebe.
Za štovatelje lika i djela Rogera Watersa ovo je pravi praznik za uši. Čak i oni koji osuđuju ovaj album kao najgore od Pink Floyda vrlo rijetko kritiziraju ovu pjesmu. Od eksplozije, do prvih piano akorda, reflektirajućih stihova, do trenutka kada se Watersov glas transformira u saksofon, ova skladba je izvanredna na tako mnogo načina.
Pink Floyd – „Paranoid Eyes“
„Paranoid Eyes“ govori o vojniku koji se nakon povratka iz rata trudi izgledati normalno iako mu je kaos u glavi zbog čega sve dublje tone u alkohol i bježi u osamu. Akustična, tiha skladba sa pomalo zlim zvukom klavira, koja nas uvodi u „Get Your Filthy Hands Of My Desert“ koji je interesantna kratka dionica albuma gdje možda ponajviše dolazi do izražaja Holophonics zvuk lansiranja rakete i efekti eksplozije.
Pink Floyd – „Get Your Filthy Hands Of My Desert“
„The Fletcher Memorial Home“ je pomalo melankolična pa čak i patetična skladba. Većina instrumentacije ovdje je puki pozadinski zvuk koji prati Watersovu sarkastičnu poeziju, ali ipak ne bi bilo pošteno ne spomenuti izvrsnu solo dionicu Davida Gilmoura. Sve u svemu vrlo dobro, što dokazuju i pozitivne kritike, ali sigurno ne i najbolje što ovaj album ima za ponuditi.
Pink Floyd – „The Fletcher Memorial Home“
Akustična „Southampton Docks“, koja prvenstveno služi kao uvod u naslovnu „The Final Cut“ skladbu, nam daje detaljni opis isplovljavanja britanske flote ka južnom Atlantiku i odlično nam dočarava svo crnilo rata, dok Waters još jednom dobio priliku da ismijava „podršku“ premijerke Thatcher vojnicima koji odlaze u smrt.
Pink Floyd – „Southampton Docks“
Slijedi „The Final Cut“ koja je sigurno jedna od najsvjetlijih točaka na albumu. Izrazito snažna autobiografska Watersova pjesma, pisana prvenstveno za album The Wall, počinje vrlo tiho i slušajući ju, zbog naglih uspona i padova, imate osjećaj kao da ste na emocionalnoj brdskoj željeznici. Ova pjesma govori o depresiji, o zidovima koje je Waters izgradio oko sebe i o strahovima što će se desiti ako pusti nekoga unutar tih zidina. Zadnji stihovi govore o potpunom kolapsu, kada se već počeo otvarati i puštati okolinu da ga vidi u tako ranjivom stanju, što rezultira pojavom suicidalnih misli. Ovdje je vidljivo da je Waters u svojem paranoičnom stanju puno više pažnje davao samim riječima nego glazbi, ali je ipak dopustio Gilmouru da izvede još jedan odličan solo.
Pink Floyd – „The Final Cut“
„Not Now John“ je prvi i jedini singl sa ovog albuma i isto tako jedina malo brža i prava hard rock pjesma na albumu. Zbog malo problematičnog teksta, riječi su na singlici malo izmijenjene, tj. riječ “fuck” je cenzurirana, tako da je stih „Fuck All That“ preoblikovan u „Stuff All That“. Ali od svega najviše je uočljivo to da je „Not Now John“ jedina pjesma na albumu gdje ne pjeva isključivo Waters, jer je većinu stihova otpjevao Gilmour. Drugačija koncepcija od ostalih pjesama čini ju najslabijom karikom na albumu. Što se tiče samoga teksta stječe se dojam da ovdje završava album, Japanci su pobijeđeni, sukob sa Argentinom je gotov, „The Post War Dream“ iliti poslijeratni san je mrtav…i to je to što de facto zaokružuje cijeli album.
Pink Floyd – „Not Now John“
E, ali ipak nije… Stiže najmračniji dio albuma, što se po uvodnim taktovima nikad ne bi reklo.
„Two Suns In The Sunset“ je vrhunac albuma u punom smislu te riječi. Ova post-apokaliptična balada nam dočarava strah od nuklearnog holokausta koji je te 1983. godine bio i te kako prisutan. Slušajući riječi, u glavi nam se stvaraju slike svijeta opsjednutog kontrolom i ratovima. Koliko je Rogera Watersa ta tema zaokupljala govori i podatak da je godinu dana poslije pisao glazbu za Greenpeaceov animirani film „When The Wind Blows“, o dugoj i bolnoj smrti dvoje nedužnih žrtava nuklearnog napada. Odlična akustična gitara i izvanredan saksofon solo u kombinaciji sa zastrašujućim zvučnim efektima stvaraju nezaboravnu podlogu za mračno proročanstvo kojim završava ovaj album.
Ako ste mislili da je završetak albuma “The Wall” bio pretaman, onda će vas ovaj na “The Final Cut” doslovno natjerati da plačete nad neizmjernom glupošću ljudske rase.
Pink Floyd – „Two Suns In The Sunset“
Gledajući isključivo brojke, “The Final Cut” je bio potpuni komercijalni podbačaj. Prodan je u nešto više od tri milijuna primjeraka, što je najlošija tiraža od svih albuma Pink Floyda.
Kasnije je David Gilmour tvrdio da je to zbog toga što je materijal na albumu dosta loš, međutim, prije bih se složio s Watersom koji je rekao da količina prodanih ploča ne može biti jedino mjerilo kvalitete i uspjeha nekog albuma. I još nešto, nikako ne bi smjeli uspoređivati “The Final Cut” s klasicima poput “The Dark Side of The Moon”ili “Wish You Were Here”, jer ovaj album treba promatrati kao posebnu priču i cjelinu,… a što se tiče uske povezanosti sa albumom “The Wall”, možda će ovo zvučati kao svetogrđe, ali on je bio samo zagrijavanje za “The Final Cut”.
Ne treba se puno istraživati da bi se došlo do zaključka da “The Final Cut” nije baš previše obljubljen album među Pink Floyd fanovima. Najviše kritika se odnosi na nedostatak instrumentacije, tj. Gilmourove virtuoznosti na gitari i Wrightovih sintesajzera, koji su zamijenjeni jednostavnijim instrumentima. Ali Waters od svoje umjetničke vizije nije htio odustati, čak ni po cijenu odlaska iz benda.
Mislim da je nemoguće govoriti o albumu “The Final Cut” bez da se zvuči pretenciozno. Album je taman i možda malo pretežak za većinu slušatelja, a pogotovo za novake u taboru. Zahtijeva punu pozornost zbog velikih izmjena u dinamici i velika je šansa da će vas izmoriti. Ali kada vas pogodi njegova snaga, kada osjetite trnce niz leđa slušajući ga, znači da ste shvatili da je ovo djelo genija i jednog od najvećih svjetskih živućih filozofa.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
