U Splitu se održava 13. Europski Blues challenge ilitiga prevedeno na moje: Blues Liga Prvaka, s bendovima/izvođačima iz 22 zemlje.
Dok se program prve polufinalne večeri dešavao sinoć u HNK-u, klub Porat je poslužio za zagrijavanje prošlogodišnjim prvacima Nizozemske čija se službena utakmica očekuje večeras.
Jesmo li dovoljno veliki grad da bih uživali u bluesu na 2 mjesta istovremeno saznat ćete uskoro.
Korak prema pozitivnom odgovoru je bio što je koncert besplatan, korak prema negativnom što nigdje reklame nisam vidio ni čuo, osim događaja na fejsu, uz opis od jedne jedine rečenice. Cijeli program Blues Challengea sam nekoliko puta čuo, vidio, pročitao, a tamo ni glasa, ni slova ni brojke da će se desiti jedan ovakav koncert malo izvan njihovih okvira.
Nema Porat veze s tom manifestacijom, znam, ali malo kolegijalnosti, ali i reklame ne bi škodilo, pogotovo jer su karte za sve večeri Blues Challengea davno podijeljene i rasprodane.
Ali to mi je uvelike riješilo dilemu kome ću pokloniti svoju pažnju i današnji osvrt.
Vesela slika benda na fejs događaju i ime Five Dollar Shake obećavali su dobru zabavu.
Za razliku recimo od imena Nemanja o čemu sam pisao prošli put.
Došao sam na vrime, pola sata nakon najavljenog početka u događaju, taman da se javim sveprisutnom Vincentu za tonskim pultom. Sjećam ga se dok je još bio naivno nasmiješeno dijete s cvikama, hvalio se u Circusu tek sklepanim bendom Zo, tamo prije nove ere, 2019.
A vidi ga sada… Isti je.
Publike nije bilo malo, ali ne i puno, taman toliko da mogu osvojiti stol ispred bine, koji se inače rezervira i plaća. Po mojoj procjeni stotinjak ljudi što je ugodno iznenadilo pjevačicu koja nije očekivala nikog osim osoblja.
Kao i obično ne želim preslušavati materijal benda za kojeg nisam čuo ranije, puštam da mi se sami predstave, bez uplitanja mog uma.
Na binu se penju jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset… ljudi, kao da se iskrcava autobus navijača Slaven Belupa na gostovanjima.
Osebujna mlada pjevačica koja se dobro osjeća u vlastitoj koži zaparala je dvoranu svojim glasom, a pratili su je gitarista, klavijaturista, bubnjar, trubač, saksofonista, dvoje popratnih pjevača, jedna pjevačica i još jedan pun pogodak (kao i nedavno na Nemanji) basistica s dugačkim nogama do poda u tigrastom izdanju sa smeđom dugom kosom i franzetama koje su joj padale u oči. Ono što se jedino i može očekivati od franzeta, ako ne želite izgledati čudno šišajući ih do pola čela.
Došli su iz nizozemskog Utrechta, poznatog po 10 km udaljenom Houtenu gdje živi Štulić, i upravo tako i izgledaju, svak na svoju ruku i nogu, trudeći se što više ličiti onako kako se osjećaju ili se žele osjećati na šta liče.
Pobijedili su prošle godine na Nizozemskom Blues Challengeu i to ih je dovelo ovdje, u zemlju di za jedan joint te trpaju u maricu i tretiraju kao kriminalca, a za pokradene milijune dobivaš ministarsku stolicu.
Ali nije da nisu znali gdje dolaze, čak 4 mjeseca su se pripremali svoj dolazak, reklamirali se na sva zvona, osim onih Svetog Duje i marljivo skupljali novce za sve troškove. Tako su uz pomoć ‘crowdfundinga’ tražili i skupili preko 8000 eura da pokriju ukupne troškove puta za njih desetoro. Ako su ponijeli svoju spizu možda im šta i ostane.
Ipak po prvi puta u karijeri van granice svoje države predstavljaju za sada jedini dugo svirajući studijski album iz 2024 ‘A bigger heart’.
Kako su krenuli u koncert odmah sam izvadio mobitel da to ovjekovječim i više ga nisam vadio, osim za par fotki.
Zdrava je to kombinacija bluesa, soula, r n’b-a, rocka i gospela što čini današnji moderan blues kakvog sam često slušao na Blues Heaven festivalu u Danskoj zadnjih godina.
Za mikrofonom dominira širokim rasponom i glasa i stasa simpatična Lucinda Legaspi koja je otvoreno i iskreno komunicirala s publikom, kao da je bar 500 koncerata iza nje. Gibson gitarista u skladu s imenom Anne Kruiter obučen u rozo ljubičaste gaće je imao nekoliko dobrih rifova i solaža na svom Gibsonu, ali za moj gušt mogao se više raspištoljiti. Ali basisticu Marju Silvertant je bilo dovoljno samo gledati, kako svira je bilo sporedno. A frajerski je svirala krasni oldskul Epiphone Embassy.
Bas van der Wal za klavijaturama je često miješao zvuk klavira i orgulja i davao gospel prizvuk što ovaj bend čini tamnoputijim nego im to koža pokazuje.
Brass sekcija od dvojca kao u Kranksima truba i saksofon su bend odvodili u veselije swing vode, a sve to je vojnički bez iskakanja predvodio bubnjar Gert-Jan van Prooijen.
Bek vokale u pozadini, popratne pjevače sam nažalost najmanje čuo, ali su bar dobro izgledali.
Simpatična i nasmijana družina očito presretna što se može predstaviti Splitu isporučila je kao u dahu više od sat i pol energične svirke koja je publiku natjerala da traže još, iako nitko niti jednu pjesmu nije znao, jer nisu izvodili obrade. Znam žugati kada naši bendovi pjevaju na engleskom, ali sva sreća ovi nisu pjevali na svom materinjem, nizozemskom.
Ovo je bio pravi mali poklon od njih, besplatni bombon iz ruku čudnog stranca kojeg se nije smjelo odbiti.
Hvala bendu i hvala Poratu.
Njima želim sreću u polufinalu, a vama preporučujem da ih popratite na društvenim mrežama i poslušate studijski album te nedavno objavljeni uživo album, da čujete što ste propustili.
- sve fotografije: Davor Bobanac/MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
