Teško da je u permanentnoj suši od gostovanja iole poznatog imena, bilo za očekivati da će se na Peristilu ukazati svjetsko ime i to još fusion provenijencije, očito se nešto počelo kuhati u učmalom Splitu, inače do ove večeri, slijepom crijevu medijske / koncertne promocije, na koju je samo Brega obratio pažnju. I to ne za ništa.
A to „očito da se nešto počelo događati“ je materijalizirano u obliku Peristil Vibrez festivala koji organizira Hrvatski dom Split.
Uz najavljeni program novog mjesta događanja u Splitu, kluba Porat, nešto se ipak pomiče s apsolutne mrtve točke. No, ma koliko pozitivno to bilo, ostaje gorak okus u ustima, jer i ova svetkovina (i Evo Ruke) i program kojeg će ponuditi Porat, ne mogu nadomjestiti male klupske prostore u kojem bi mlade, alternativne snage na dnevnoj osnovi nastupali i brusili svoj izričaj i nove kompozicije. No, to je neka druga tema, vratimo se onom lijepom.
Billy Cobham jest legenda, ali legenda čiji status počiva na armirano betonskim temeljima, legenda koja je bila sudionik jedne od najvećih i najljepših priča ispričanih u prošlom stoljeću u muzici i dio tima koji je stvorio „ultimativne“ komade muzike. Muzike koja je obilježila cijelu scenu u drugoj polovini prošlog stoljeća. Govorim dakako o Mahavishnu Orchestra i njihovim izdanjima na kojima je Billy pogonio ritam sekciju i s Rick Lairdom je dovodio u nebeske visine. Bilo je to vrijeme kad je Billy bio stroj koji melje sve ispred sebe, skoro pa robot matematičke preciznosti, ali i humane osjećajnosti u isporučivanju baražnih breakova ili kratkih nedostižnih sola.
Imati takvu legislativu matične grupe iza sebe, je u biti dovoljno da dobije ulaznicu za vječnost.
Na solo planu je isto tako briljirao, s prvim solo albumom „Spectrum“ je zarobio sve top liste onog doba i postao jedan od rijetkih bubnjara u muzici koji je stekao takav statusu. Doduše bilo je to vrijeme eksplozije fuzije, mediji su bili u potpunosti okrenuti događanjima unutar pokreta, i to se dakako reflektiralo na prodaju albuma i pozicija na top listama. Ne rijetko su se izdanja iz polja fuzije nalazila na komercijalnim top listama diljem svijeta.
Iako je interes masa opadao protokom godina, Billy Cobham nije „ovjesio palice o klin“, već je i dalje nastavio raditi, stvarati, snimati i nastupati. Sve do današnjih dana lansira novi album svake godine/svakih par godina.
Znajući sve o njemu iz zvjezdanog doba fuzije, nije bilo dileme, da li otići na njegov koncert ili ne. Doduše, kao i uvijek u ovakvim situacijama, mora se u obzir uzeti kontekst vremena i priznati iskreno, ne možemo o njega očekivati da svira (da, on svira bubnjeve!), kao kad je bio u “prime“ formi, ali, ono što je isporučio, bilo je ipak iznad očekivanja u tom kontekstu. (ne zaboravimo, pomaže se štapom dok hoda!)
Billy Cobham je bubnjar izrazito senzibilnog pristupa svirci, bez neke želje za isticanjem (iako je apsolutni lider grupe), bez nepotrebnih eskapada u stilu, „vidi kako ja znam svirati“, bez ego tripova. Sve je to daleko od njega. Čovjek jednostavno diše s grupom s kojom nastupa i tek povremeno dobije ili si sam uzme minutu ili par solo izleta. Sve ostalo je uklopljeno u zajednički napor da se isporuči u najboljoj maniri ono što je izdano na albumima. U ovom slučaju, to je prvenstveno značilo materijal s albuma „Spectrum“ koji i jest obilježio njegov život nakon raspada prve inkarnacije Mahavishnu Orchestra, pa ga čak i u neku ruku determinirao. Ne zaboravimo, Billy je bio prvenstveno jazz bubnjar, koji je u Mahavishnu Orchestra postao to po čemu ga se pamti i to što danas jest.
No, Billy nije bio sam na sceni. Okružen vrhunskim majstorima instrumenata, sve skupa nenametljivim individualcima koji su nabijeni znanjem i virtuoznošću, upregli sva kola u zajednički cilj. Lijepo je bilo vidjeti da muzika ovakve provenijencije ne pati od ega i svega negativnog, toliko karakteristično izričaju kojeg njeguju.
I kad o bendu Spectrum govorimo, moram ih poimenice spomenuti, jer jednostavno to zaslužuju:
Rocco Zifarelli, virtuozni jazz gitarist koji je kao referencu donio u bend više od dvadeset godina sviranja u orkestru kojeg je vodio Ennio Morricone. Majstorstvo je i pokazao na koncertu, jer ne jednom ili pak cijelo vrijeme, duh Tommy Bolina je lebdio nad pozornicom.
Vjerujem da je time sve rečeno.
Na klavijaturama, Gary Husband, čudna biljka, jer u biti Gary je bubnjar i to vrhunski, ali i multi instrumentalist, (isto tako član pratečeg benda John McLaughlina, 4th Dimension). Jest da je po pozornici hvatao notne zapise koje je vjetar otpuhivao, ali sa svojim je klavijaturama neprestano filao kompoziciju popunjavajući sve moguće aranžerske praznine, i dakako, bez bijega u …
I namjerno posljednji član benda, Michael Mondesir na bas gitari. I tu priča poprima interesantan tok. Naime, namjerno ili slučajno, a vjerujem namjerno, (možda radi Billyja i njegovih godina!), za vrijeme izvedbe bas gitara je bila produkcijski na korak ispred bas bubnja, potiskujući na trenutke Billy Cobhama u drugi plan, ali dajući kompozicijama specifičnu atmosferu. A to se lijepo vidjelo prilikom kratkih Billyjevih solaža, kad bi bas bubanj na potenciometru dobio par recki više i pod ispod nas zatutnjao. I još nešto, nepodnošljiva lakoća sviranja i isporučivanja zahtjevnih dionica, de facto smješta Michaela na pijedestal zvijezde večeri. (Nije ga ni za što pok. Ginger Baker tražio da svira s njime!)
Sve u svemu pomalo nestvarna večer na Peristilu, podno kamenih struktura pomiješanih kultura, u kojoj se isporučivala muzika različitih struktura, pomiješanih žanrova.
Sama ta paralela je generirala simboliku koja je u sebi donijela dodatni emocionalni naboj, koji se prelio preko pozornice u publiku, a ova ispratila sudionike ovog lijepog događaja dugotrajnim pljeskom.
Paralele su u životu uvijek neminovne, i ako ćemo ogoljeti događaj do kostura, da, pravi koncert na pravo mjesto.
Prst gore organizatoru!
