Battleme i nije tako nepoznat bend, tako da sam se pomalo začudio kad sam dobio informaciju da će gostovati u Judinom Drvu. Bila je to lijepa vijest i ugodno iznenađenje i još više, najava nadolazeće sezone koja je obećavala.
Za razliku od Rijeke i Zagreba, u Splitu su nastupili bez predgrupe (tamo je predgrupa bio And The Kid).
Koncert je počeo sa zakašnjenjem iz vidnog razloga, nije bilo publike. Ono malo entuzijasta što se skupilo nije moglo dovoljno popuniti prazni prostor da se bar ostavi dojam ikakve zainteresiranosti splitskog auditorija za ovaj koncert.
Šteta, jer koncert je bio dobar. Pod ovim dobar, mislim, stvarno dobar, a na momente i odličan.
Otvorila ga je tema „Red Lips“ i iz prve ukazala tko je ispred nas. Za razliku od dobro produciranog albuma, na kojem se nalazi ova kompozicija, scenska izvedba je daleko sirovija, „šporkija“ i samim time je dobila na dinamici. Kako ona tako i sve koje su slijedile iza nje.
Battleme je lijepo odrađivao koncert na kojem su izveli teme sa EP-a “Weight on the Brain” i albuma “Habitual Love Songs”.
Sastav je svirao uigrano i vidljivo je da imaju „utakmica u nogama“. Profesionalno su „prašili“ repertoar, bez nekih većih oscilacija. Žestoko, energično i sirovo!
Ako bih pak morao poentirati na vrhunce večeri onda su to bili oni moćni momenti kad je cijela grupa svirala kao jedan složni organizam koji diše na pozornici. Bili su to većinom instrumentalni trenuci, na granici distorzije, umočeni u „noise“, žestoki, maštoviti i kompaktni.
Kompozicijski, bilo je par tih vrhunaca. Izdvojio bih „Occupied“ sa zaraznim ritmom, na kojem je za razliku od studijske snimke, bas dionica obogaćena gitarskom pratnjom, te odličnom izvedbom teme “Shotgun Song” i dakako, njihov hit single „Go“.
No ovim sam nanio nepravdu ostalim temama koje su izveli te večeri.
Pri kraju koncerta Matt Drenik je ostao sam na pozornici sa svojom akustičnom gitarom i izveo svoju verziju Youngovg hita „Hey Hey, My My“
Publika ih je pozvala na bis, te su za pozdrav Battleme izveli kompoziciju „Just Weight“, koja se nalazi na EP albumu.
Koncert je bio gotov.
I ono lijepo nakon njega, druženje sa muzičarima. Pored pozitivne energije koju su donijeli u sumornu jesenju večer, to je bio još jedan lijepi (nemuzički) moment. Možda je garažni ili pak alternativni rock baš po tom velik, jer ne priznaje umišljene veličine. Nakon koncerta muzičari sjedaju sa publikom za šank ili sa strane i komuniciraju.
Davno izgubljeno i ponovo pronađeno.
Battleme je na sebe skrenuo pažnju kad je u mega popularnoj seriji “Sons of Anarchy” uvrštena njihova kompozicija “Burn This Town”, te obrada Youngove teme „Hey Hey, My My“
Bio je to u biti početak.
Battleme je svojom verzijom garažnog rocka pronašao sebi mjesto u današnjoj rock ponudi i tim više je čudan izostanak publike. Miješajući garažu sa punkom, te sa diskretnim dodirom moderne psihodelije i koketirajući izdaleka sa alternativnim izrazom, Battleme je na putu da izgradi svoj poznati stil.
Doduše, još su udaljeni od tog cilja, ali slušajući njihov EP “Weight on the Brain” i potom album “Habitual Love Songs”, jasno je da grupa sazrijeva i da kreće prema naprijed.
U kojem će pak smjeru pronaći ono svoje definitivno, to ćemo tek vidjeti.
Potencijal je tu.
Sve u svemu, iznimno ugodna večer.
Čestitke organizatoru na odrađenom poslu, bandu Battleme poziv da još koji put svrate, a Splitu, gradu pod Marjanom, koji se diči, nemam pojma s čime, ali sigurno ne posjetom koncertima koji to apsolutno zaslužuju!