Tko nije bio može itekako požaliti, jer su the Afghan Whigs predvođeni raskošnim autorskim talentom Gregg Dullija priredili veličanstveni koncert koji će se dugo pamtiti. Osobno, jedan od najboljih koncerata koje sam imao prilike pohodit.
U sklopu turneje i novog, sjajnog studijskog albuma „In Spades“, Zagreb je imao sreću po prvi put ugostit the Afghan Whigs, jedan od najboljih i najfascinantnijih bendova uopće u rock glazbi.
The Afghan Whigs su sastavljeni uglavnom od članova Twilight Singers, Dullijevog banda. Iz prve, originalne postave the Afghan Whigsa tu je jedino basista John Curley.
Da bi se definirala glazba ovog benda treba prije svega upoznati mračni svijet nastanjen u glavi Gregg Dullija, svijet koji je zasnovan na neredu i kaosu. Ne manje su zastupljene, doduše na momente, perverzne seksualne opservacije, u kojima opisuje razne ljubavne i društvene odnose. U tim trenucima pokušava dati odgovore zašto je sve to tako i da li je on stvoren da bi to morao proživjeti!
Sve to radi na beskompromisan i bolan način, tako je i sama glazba na momente obojana neobuzdanim gitarama, agresivnim i neukrotivim, ali opet protkana nježnim trenucima iznimne ljepote. Takav kontrast je ono što krasi the Afghan Whigs, a to se jako može primijetiti baš na njihovim koncertima.
Gregg Dullijev glas je posebna priča. Takva snaga bijesa i bola koja para i nebo teško se danas može čuti. U izlaganju je beskompromisan i uživljen do kraja, a opet na drugu ruku, senzualnošću i nježnim soulom obojanim vokalom stvara intimnu atmosferu.
Da se vratimo na sam koncert.
Dolaskom ispred kluba Tvornica Kulture sa frendom Jerkom, zapazili smo autobus i do njega glavom, bradom i naočalama upravo Gregg Dulli. Uz pozdrav i razgovor sa njim pale su i slike. Tko sretniji od nas, sreli, upoznali i popričali s glazbenom veličinom, Gregg Dullijem.
Sve je upućivalo da bi ovo mogla biti noć za pamćenje i vjerujte bila je. Ulaskom u Tvornicu Kulture bio sam nemalo iznenađen, gledalište kluba je bilo prepolovljeno, što je značilo samo jedno.
Zagreb nije bio u stanju napuniti cijelu Tvornicu za band ovakvog kalibra. Velika sramota za milijunski grad koji se dići svojom kulturološkom tradicijom.
Pred-izvođač je bio britanski kantautor Ed Harcout i svoj posao je jako dobro obavio. Set se sastojao od akustičnog i električnog djela. Potonji, električni je bio daleko žešći i bio je prava uvertira onoga što nas čeka.
Oko 10 sati uz taktove pjesme „Birdland“ na pozornicu izlazi potpuno sam odjeven u crno kako mu i priliči, Gregg Dulli. A nakon njega i cijeli bend
Prostor Tvornice je bio već skoro pa skroz popunjen i uz zvukove hipnotičke i snažne „Arabian Height“ s novog albuma, stvar se počela zahuktavati, da bi s „Matamoros“ krenulo prema općoj mentalnoj ekstazi.
Dullijev glas je beskompromisan i snažan, iza njega stoje (na momente) i 4 električne gitare. U nekim pjesmama su potpomognute violončelom i violinom te zajedno stvaraju zvučnu sliku koja nosi sve pred sobom. Zastrašujuću zvučnu sliku kojom the Afghan Whigs kroz pjesme grade svoj beskompromisni svijet tuge i boli.
Koncert je koncipiran uglavnom od pjesama s posljednja dva albuma „Do to the Beast“ i „In Spades“, ali naravno i s njihovih velikih albuma iz 90-tih. Tako su odsvirali neizostavnu „Debonair“ i „Gentleman“ s „Black Love“, genijalnu „Honky Ladder“. Jedan od vrhunaca večeri je bila „John the Baptist“ sa albuma „1965“.
Drugi dio koncerta ili bis počeo je sa iznimnom „Royal Cream“, s kojom je temperatura u publici dosegla najveću visinu.
Za kraj kao veličanstveni finiš ostavili su pjesmu „Faded“ i emotivno zaokružili jedan impresivan koncert kojega će teško netko moći ponoviti.
The Afghan Whigs su s koncertom u zagrebačkoj Tvornici pokazali kako su sigurno jedan od najboljih rock bendova danas. Nažalost, pokazalo se da su i sramotno podcijenjeni, jer u najmanju ruku, zaslužili su dupkom punu Tvornicu Kulture.
