MLP-U - Ship festival, drugi dan

Prvi dan Ship festivala na 4 lokacije je preživljen, ide izvještaj sa drugog dana.
Nezahvalnu ulogu da nastupi prije svih, kada se ljudi još vraćaju s mora ili večeravaju imao je Iamyank. Sam opis na službenoj Ship stranici mi nije nešto posebno obećavao. Solo izvođač iz Mađarske koji piše glazbu za HBO i filmove?
Ništa od toga. Čeka me glasna, a mračna i tmurna glazba, sa prizvucima i Floyda i Sabbatha, s maskiranim propovjednikom u sredini benda koji čita crni molitvenik. Bilo je na momente i zastrašujuće i moćno. Volim kada glazba pomiče granice i propitkiva, no za naivne uši koji ne poznaju tekst i kontekst često samo zna ostati na tome da je čudno.
Ovo je taj festival gdje talentirani ljudi širom svijeta mogu pokazati svoje glazbene umjetnine i nastranine.

Kako to zvuči pogledajte i poslušajte ovdi.

Unaprid se ispričavam ako digod zvuk nije dobar, jer kada snimam prvi mi je uvjet maknit se od ljudi i nikome ne smetati, pogotovo izvođaču, a tek drugi uvjet maknit se od zvučnika, no to obično ne ide jedno s drugim, jer najviše mjesta ima baš pored zvučnika. Moje uši su od titana, ali mikrofon kamere nije.
Inače kad smo kod zvuka na festivalu on je takav da kada prolazim pored tonca držim čašu pive s dvije ruke. Ne jer se bojim da će mi oznojeni tonac je oteti, već se brinem da ću se spotaknuti s pivom i njemu i festivali zasrati cijeli dan, možda i život. Na nekim festivalima bi prolivena piva spasila zvuk, ali ovdi je savršen, na nivou kvalitete organizacije festivala.
No, netko drugi je umjesto mene umalo to učinio.
Ono što je slijedilo bacilo je tamnu sjenu na sve, neizbrisivu mrlju koju će teško saprat i Fax i Arf. Na velikoj bini nastupio je Marko Bošnjak.
Imao bih svašta za reći ali ću se ovdje zaustaviti, a vi samo pretpostavljajte.

Ma u biti, koga brige, kad sam već tu reći ću sve.
Na toj bini su svirali velikani kao Gregory Porter, Vlatko Stefanovski, Đorđe Balašević, Josipa Lisac, King Gizzard & The Lizard Wizard, The Stranglers… , i onda dođe jedan momak, samo sa svojim glasom, bez benda, s matricom u pozadini koji sebe naziva živom legendom i državnim neprijateljem pjevajući “Di su moje fakin krpice?”
Pjeva tako da zaboravi vlastiti tekst (ne da ja znam kako ide tekst već se on sam sprdao oko toga). Nakon ljubavne pjesme kaže: ‘Mrzim kad sam tako ranjiv, fuj’. Vjerujem da je ostao šokiran brojem ljudi na tribinama koje su zjapile malo je reći poluprazne, već skoro prazne (skupilo se nas znatiželjnika i mazohista do 100-injak max), ali sebe smatrati zvijezdom možeš jedino ako isporučiš zvjezdani nastup, a ne na matrici sa zaboravljanjem teksta ionako upitne kvalitete.

Bio je ovdje sasvim sam na toj istoj bini i Tommy Emmanuel, ali je zato svirao za bend od 5 ljudi. Kako drugačije ušutkati kritičare i homofobe ako ne upornošću i kvalitetom?
To što je njega pustilo da nas predstavlja na Eurosongu isprid Ogenja je prevara desetljeća o čemu dovoljno govori rezultat i ispadanje u prvom krugu. Tako nam i treba kada se pokušavamo uguziti svijetu, kao onomad s Marijom Magdalenom 1999. u Izraelu.
Ali ne trebamo mi sad plaćati penale te štete i kazne. Čini mi se da mali osim što zna pjevati ima i KK, kepec kompleks. To je ono kada netko u svojoj različitosti od većine traži razlog za sve kritike ili nesviđanja koja doživi od drugih. Pjevaš loše tekstove, bez benda na matrici, ali ako netko kaže da si loš zasigurno je homofob?
Treba znati odijeliti lik od djela, ne sviđa mi se kada je netko deklarirani četnik, ali neće me to spriječiti da potegnem 2000 km pogledati koncert i to u 2 navrata. Kvaliteta mora biti ispred svih društvenih oznaka i predrasuda, i u ovom slučaju Ship je zakazao. Ako je momak baš žarko želio nastupiti trebao je ići na ‘Green stage’, livadicu pored Azimuta di su i drugi slični solo ili duo izvođači nastupili, ništa lošiji. Tako bi se ispunila neka forma, a zadržao integritet festivala. Hvala lijepa.

Srećom kao i u sportu, postoje sljedeće utakmice i drugi bendovi.
Istovremeno je u Kući umjetnosti Arsen nastupao bend LUNIKK, electro pop duo iz Bugarske, a nakon njih Balkan Zoo i Nina Čorić. Zbog činjenice da u 2025 još nisu izmislili mogućnost teleportacije ostao sam čekati Tannu Tuwa bend i Kalush orchestra na Tvrđavi Sveti Mihovil.
Jesam li zažalio ili ne čitajte u nastavku.

Tannu Tuwa.
Bina ispod glavne tribine.
Prisustvujemo svečanom obredu i procesu inicijacije. Samo ne znamo u šta. Vitka i veoma gipka dama duge plave kose u najboljim godinama pali svijeću, pretače i ispija neku tekućinu, gasi svijeću, izvija se iznad kao kobra na zvukove frule i pleše. Bend iza nje su bubanj i njih troje na trofaznoj struji. Ako je prvi bend bio čudan ovi su proširili moje okvire shvaćanje čudnosti, ali i naše nadaleko poznate hrvatske scenske čednosti.
Uvjerite se sami:

Ovaj sastav sigurno neće osvojiti Doru čak i da se prijavi. Mistično, psihodelično i nadasve čudno iskustvo kojemu za moj pojam nedostaje jedan sastojak.
Može li nešto biti i zanimljivo, ali ne zabavno, originalno, ali i naporno?
Nije umjetnost uvijek tu da nas zabavi, ali zato i nisam otišao u muzej već na festival. Fali mi kod ovakvih eksperimentalnih bendova malo osjećaj za publiku i prostor, te želja da masu ipak zabavi. U tom smislu svaka čast spomenutoj umjetnici koja je ulazila među ljude i plesala s drugim curama na trance zvukove, dok je kolega na struji i vokalu vrištao u mikrofon, ali ritmovi su mogli biti i plesniji. Sve u svemu, originalno iskustvo koje dobiva još više na važnosti ako znamo da je bend iz Hrvatske, zemlje koja ulaže u umjetnost manje nego Vatikan u znanost ili Sjeverna Koreja u internet.

Idemo dalje, na glavnoj bini je Kalush Orchestra.
Vesela hip hop skupina iz Ukrajine koja je 2022 osvojila dotični Eurosong, koji eto na čuđenje svih glasača nije zaustavio rat u Ukrajini.
Maskirana četvorka napravila je svoj cirkus od pozornice, od trčanja do skakanja, nošnje tepiha i mlade dame, špricanjem publike vodom, akrobacijama, čak ponekim sviranjem frule i gajdi s kostimima Baba Roge, Krampusa i Gustava.
Šta li sve ljudi čine da izbjegnu poziv za vojsku…

Ovi su momci svoj honorar večeras pošteno zaradili. Iako je ukrajinski kao i slovački nama blizak jezik, ja ih razumio nisam ni stih, ali bilo je tu ukrajinskih turista, izbjeglica ili vlasnika vila i apartmana. Oni su najviše guštali i zavidim im. Kalush je Ukrajinska Dubioza Kolektiv, ali kako moj drug Vanja kaže Dubioza su klošari, a ovi su mainstream. Ne bih se štel mešat.
Evo video da se sami uvjerite, s jednom od mirnijih im pismica:

Dole se spuštamo na bend koji iščekujem.
Slijedi SMAG PÅ DIG SELV. Drug Dražen iz Danske kaže da je doslovan prijevod ‘Okusi samoga sebe’, na ingleškom ‘Taste Yourself’.
Jedan bubanj i dva saksofona, bez trećeg instrumenta.
S obzirom da ne idem na klasične koncerte i ne slušam jazz, vrhunac mi je doživit 1 sax, 1 trubu, bubanj i 2 basa od Kranksa, ali ovo je već izazov.
Jedinstveno iskustvo za koje sam trenutačno preškrt na riječima da opišem, pa evo video. Bas probija sve spone i filtere, a u glavi je bilo još i luđe:

Ako je Kalush animirao publiku da se pokrene, ovi su im potaknuli šutku, najveći kompliment svakom boljem bendu iz vaše ulice.
Jako su energični, mladi i snažni…. , sve ono što Kranks odavno nije, ali su originalni i ludi, sve ono što Kranks je, samo više bučnije i manje zabavnije. Ja sam uvik za to da se udari ritam i raspleše publika. To jako dobro rade My Baby, doslovce zloupotrebljavaju plesni ritam i odbrojavanje do vrhunca u skoro svakoj pismi (uskoro u Zagrebu i Splitu).
Ovi Danci su odlučili postati muzički najbolji izvozni proizvod svoje države nakon grupe Aqua s:

“I’m a Barbie girl in the Barbie world
Life in plastic, it’s fantastic”

Samo naprid ekipa, spasili ste stvar večeras.
E da, da ne zaboravim, jedan od njih je zaustavio glazbu i obratio se publici riječima: “Preko puta ovoga mora na drugoj strani nedužni ljudi i djeca umiru od granata i gladi, nemojte počiniti zločin šutnje. Free Palestine!“
Bravo momče, kada neće svi drugi, netko mora.
„Kada nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost.“
Hvala ti!

Na glavnoj bini nastupaju Ugly, na njih mi je privukao pažnju Luka Barbić (TBF).
Pamtim Ugly Kid Joe, ne znam je li ovo ostatak tog benda. Mlada šestorka na čelu s tamnoputom pjevačicom mnoge je vratila u prošlost zvukovima iz 70-ih, kao funky, soul, rn’b, pop rock…, mene je malo podsjetilo na Fleetwood Mac, ne naravno onaj što valja, od Peter Greena, već onaj komercijalni od albuma “Rumours”. Kombiniraju taj stari zvuk, sa modernim, elektroničkim i kreativnim. Po meni je ovaj bend do sada izgledao naj načitaniji, a bogami i naj naslušaniji.
Ipak su mogli bit i malo zabavniji. Teško je bit i pametan i zabavan, jel da?
Ali budućnost je tek isprid njih, ne ukrade li je netko stariji.
Šteta samo ružnog imena.
Evo videić:

U međuvremenu u Arsena je svoje odsvirao emotivni bend Della iz Cipra na koji treba obratiti pažnju. A kako ću kada sam bio na tvrđavi?
Toliko toga za čuti, za učiniti, a samo je jedan život. Svaki dan se to pitam i onda uzmem mobitel i izgubim 3 ure na fejsu.

U Azimutu su bili Klaustro/fonija, psihodelični i glasni domaći trojac za koji sada žalim što sam ih žrtvovao zbog Ugly.
Pitanje je ukusa i nisam mu vjerovao, jer sam dao važnost većim zvijezdama.

Stigao kada je bilo kasno, na zelenom stejđu isprid Azimuta skakutali su Cura i Dečko, synth hip hop. Trude se, ali nije me privuklo, skužajte.
Čim su svršili tonac s livade toki vokijem javlja toncu iz bunara Azimut da kreće, on gasi svjetla pozornice što je znak bendu da počinje utrka s vremenom, jer će u protivnom biti streljani kao u Squid games, jučer smo spominjali to.

Čuvarkuća it is, novi domaći bend koji neće naći svoje mjesto na lokalnom radio Ritmu, niti na Otvorenom radiju. Trebalo bi osnovati Zatvoreni radio samo za zabranitelje. Pitam se kakav bi tu repertoar bio. Ovaj bend ipak od svih domaćih danas zvuči mi najkomercijalnije, što ih nije spriječilo da se ludiraju instrumentima i na kraju naprave show.
Mali dio toga ovdi:

Na livadici je Islandski pop bend zanimljivog imena Inspector Spacetime.
Nisam slušao jer sam s Vedranom iz Bilievog Masla planirao detalje oko njihovog pohoda na Blues Challenge u Elvisovom Memphisu za točno 4 mjeseca, s kojeg ću ja naravno ovdi izvještavati.

Posljednji bend koji testira moje granice izdržljivosti fokusa i apsolviranja sve glazbe dolazi iz Italije pod imenom Stain.
Glasno, moćno, mlado, razigrano, kreativno. Eto, 5 pridjeva je dosta. Za ostalo se opet obratite mom You Tube kanalu na kojeg se niste pretplatili i ovom videu:

Ko je baš na nekim jačim suplementima od mojih taj je nastavio u Tunelu plesati na čisto elektronsku glazbu. To je u podzemnim tunelima i bunkerima Šibenika koji bi nam u budućnosti mogli opet poslužiti za ono što su originalno napravljeni.

Drugi dan gotov, moram otići nešto pojest, pogledat Hajduka i pripremit se za još jedan maraton od Mašinka, She Loves Pablo, KoiKoi, Koza Mostra, Šumski i ostale kojih je opet toliko da moraju svirati istovremeno.
Čitamo se sutra.

S puta, bolnice ili zatvora.