Feljton “Neke domaće srcu prirasle” već iz samog naslova sugerira ono što je i njegova suština: intimni put kroz glazbenu povijest moga kraja, odabranu ne po logici žanra ni ideologije, već po osjećaju. Taj osjećaj gradi unutarnju geografiju, zvučne postaje života, melodije nostalgije. I to je dovoljno snažno da i raznolikost pjesama djeluje kao dublja cjelina.
Postoje pjesme koje ne rastu uz hit-ljestvice.
One rastu u čovjeku.
Spuste se tiho, nerijetko kroz godine, i ostanu tamo gdje je najosjetljivije.
Ovaj prvi dio feljtona vodi nas u vrijeme koje više ne postoji, osim u nama.
To je prostor kolektivne melankolije, ali i osobne pripadnosti – niz kao zaziv korijena.
Ovdje ne slušamo samo pjesme.
Slušamo gradove, očeve, zvona, tihe kalete – i sebe onakve kakvi smo nekad bili.
Ero s onoga svijeta
Sada zalazimo u prostor gdje pjesma nije samo glazbeni broj, već scenska alegorija, glazbeno kazalište naroda. Opera “Ero s onoga svijeta” Jakova Gotovca nije samo kapitalno djelo hrvatske glazbe, već i kulturni zrcalni odraz mentaliteta jednog podneblja – protkano humorom, mudrošću, šalom i prepoznavanjem duše naroda.
Koristeći elemente dalmatinsko-hercegovačkog folklora, te ih vješto oblikujući u orkestralnu paletu koja nikad ne odustaje od glazbene ozbiljnosti, Jakov Gotovac je ovom operom stvorio jedinstven glazbeno-scenski fenomen: djelo visoke umjetničke vrijednosti koje nikada nije izgubilo kontakt s pukom.
Tekst libreta, kojeg je napisao Milan Begović, temelji se na narodnoj anegdoti: o momku koji se pretvara da je “s onoga svijeta” kako bi dobio djevojku i nasljedstvo. Ali u toj jednostavnoj priči skriva se mudrost preživljavanja, duhovitost u siromaštvu, snalažljivost kao krepost.
I možda je upravo zato ovo djelo toliko voljeno diljem svijeta – jer u toj priči prepoznajemo sve male narode, sve ljude koji znaju živjeti s osmijehom i pjesmom, čak i kad ih nitko ne čuje.
Jakov Gotovac – “Ero s onoga svijeta” (1935)
FA Jedinstvo Split – Završno kolo iz opere “Ero s onoga svijeta”
Pismo ćali
Uz stihove Tomislava Zupe koje je uglazbio Zdenko Runjić, a aranžman Nikica Kalogjera, u pjesmi “Pismo ćali“ ne piše se pismo – piše se žaljenje. Ne piše se riječima, nego tišinom između redova.
To je poruka upućena nekome tko je već odavno otišao, ali se još uvijek svakodnevno traži među sjenama, navikama, snovima.
U izvedbi Vice Vukova, pjesma postaje intimna ispovijed čovjeka koji više nema kome pisati, postaje osobna molitva.
Ne pjeva glasno, već kao da šapće u sebi, dok gleda staru fotografiju ili iz džepa izvuče davno požutjelu razglednicu.
Vice Vukov nije glumac tuge – on je njen svjedok.
Vice Vukov – “Pismo ćali” (1968)
U a cappella izvedbi Klape Šibenik, pjesma dobiva složenu harmoniju tuge – kao da se više glasova pokušava obraniti od boli gubitka.
Njihova verzija nije samo osobna – ona je zajednička. U toj interpretaciji ćale nije jedan – to su svi naši očevi, svi naši neizgovoreni oproštaji.
Klapa Šibenik – “Pismo ćali” (1979)
Zvona moga grada
Postoje pjesme koje nisu nostalgične zato što oplakuju prošlost, nego zato što ju dozivaju da ponovno diše.
“Zvona moga grada” nije pjesma o odlasku – to je pjesma o ostajanju kroz sjećanje.
Jer što ostane kad ode sve drugo?
Zvuk.
Zvon.
Znak da je nešto bilo. Da još jest. Da će biti, dokle god zvoni.
Jer u njoj ne zvone samo zvona, u njoj zvoni ono što nikad nismo smjeli izgubiti, kao sjećanje koje nikad ne utihne.
Vice Vukov – “Zvona moga grada” (1970)
Pusti da ti leut svira
Dubrovački trubaduri bili su mnogo više od zabavnog sastava.
Oni su bili čuvari renesansnog duha u modernoj glazbi, mješavina trubadurske romantike i dalmatinskog šarma.
U njihovoj glazbi osjećao se ples minulih stoljeća, ali i lupanje srca običnog čovjeka – onoga koji voli, žudi, čeka, pjeva.
“Pusti da ti leut svira” sjaji upravo tom estetikom: nježnom, gotovo pastoralnom melodijom, uz pratnju leuta, mandoline i nježnih vokala, koji ne žele dominirati, nego pozvati.
Dubrovački Trubaduri – “Pusti da ti leut svira” (1971)
Dalmatino povišću pritrujena
Postoje pjesme koje nisu samo pjesme.
One su pukotine kroz koje govori narod, kroz koje diše kamen, šumi more i odzvanja zvono s crkve u suton.
“Dalmatino, povišću pritrujena” jedna je od njih.
To nije samo hommage zavičaju – to je liturgija identiteta, sveta misa prošlosti izrečena stihom.
“Pritrujena” – riječ starinska, tvrda kao žrvanj. Znaš da se ne rabi često, ali znaš i točno što znači. To nije samo umor. To je život pod težinom stoljeća, nepravdi, siromaštva, ratova, izdaja, i opet ljubavi, i vjere, i pjesme.
Oktet DC – “Dalmatino povišću pritrujena” (1973)
Kad je Ljubo Stipišić Delmata napisao ovu pjesmu 1971. godine, kaže, izletjela je iz njega “u jednom dahu”. To nije bio običan čin pisanja – bio je to trenutak prepoznavanja vlastite narodne sudbine u glazbi.
I doista, “Dalmatino, povišću pritrujena” nije samo pjesma. To je glazbeno svjedočanstvo nacije koja je preživjela samu sebe.
I zato, kad je neka klapa zapjeva, nije važno ni vrijeme ni mjesto.
Klapa Cambi – “Dalmatino, povišću pritrujena” (2002)
foto naslovnice: Stipe Petro
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
