Kad se spomene koncert klasične muzike, instant se podrazumijeva nešto ozbiljno, komorno i nadasve tehnički superiorno u izvedbi.
Nije uvijek tako, jer klasika zna biti i te kako bučna i izazovna, a o ukupnoj impresiji da i ne govorimo, je u mnogim slučajevima grmljavina koja dolazi s pozornice premašuje u decibelima rock koncerte.
No, isto tako postoji segment klasične muzike (mrzim ovaj naziv!), koji je ipak u skladu s percepcijom klasike kao komornog, intimnog druženja muzičara s instrumentom, kad isporučuje, uz besprijekornu tehniku, i svoje osjećaje.
Čitanje i prihvaćanje takvog izlagana zahtjeva ipak predznanje i edukaciju u segmentu, no, ako je slušatelj posjeduje, svojom pasivnošću u upijanju senzacije pridonosi impresiji zajedništva ili pak trojstva koje živi u tim trenucima.
Glazbenik, instrument, publika, za ljubitelje, tu priča završava.
Ovo bi bila neka vrst impresije s nastupa Petrita Çekua na Masters of Guitar festivalu u Trogiru.
Hvale vrijedna inicijativa da se klasična gitara s (ipak) rijetko javno izvođenim repertoarom približi zainteresiranima.
Sam pogled na set listu koju je pripremio Petrit Çeku ukazuje na ozbiljnost pristupa, ali i na jednu veoma bitnu stvar. Naslovi nisu oni koji vrište s naslovnica ili najava ovakvih koncentrata i time ne baš poznati širem krugu zainteresiranih.
No, izbjegavanjem bilo kakve konotacije senzacionalizma i podilaženja u cilju sakupljanja jeftinih senzacija i dizanja atmosfere, umjetnik postiže jedan drugi cilj. Individualnost pristupa i mogućnost da svako doživi izvedbu na svoj način.
Umjetnik je tu pred nama, instrument kao produžena ruka i integralni dio njegovog bića, ……. .
Jedni ustupak je ipak bio bis, kad je odsvirao „Alhambru“.
I to je bilo to, prst gore za svaki segment večeri, od organizacije, do lokacije, preko tehničke realizacije i naposljetku izvedbe (o kojoj ne mogu suditi osim na temelju impresije, a ona je bila impresivna!).
Ovaj događaj neminovno evocira na jedan drugi, sasvim suprotnog predznaka i provenijencije, i u biti toliko dijametralan da bode oči.
Naime, prije par dana je Bijelo Dugme održalo koncert u Splitu, (o kojem više možete naći ovdje!).
Koncert je bio identičan ovom koncertu u Kneževom dvoru, ali na apsolutno suprotnim pozicijama.
Dok je Bregović kalkulantski odradio korporativni nastup firme White Button d.o.o. i na noge digao najprije desetak tisuća duša, a onda provokacijom i ostatak Hrvatske, dotle je koncert Petrita Çekua ostao u intimnim granicama Kneževa dvora, i u biti čak ni to, ostao je unutar svakog posjetitelja, bez ikakvih naznaka da bi mogao izaći vani (osim u ovom slučaju kad se u obliku pisane riječi pokušava iznijeti dojam večeri).
Na jednu stanu podilaženje najnižim porivima i time poentirajući s jasnim naznakama cilja, (punjenje bankovnog računa), na drugu stranu imamo individualizirani pristup, kako u odabiru tema, tako i svemu oko koncerta, kao događaja koji ne ostavlja niti malo mjesta bilo kakvoj senzaciji ili medijskom prostituiranju, kao u slučaju Bijelog Dugmeta.
Drugim riječima, ovo jesu dva koncerta s ni jednom zajedničkom točkom u sebi, ali isto ako, ovo jesu dva koncerta koja svoj život žive u glazbenom različitom okruženju, ali ipak bliskom, poglavito jer se odazivaju na ime muzika.
Možda zvuči nebulozno, ali paralela, ma koliko bila apsurdna, ipak postoji, jer na kraju balade, suživot ova dva koncerta, iako na različitim polovima, tvori nešto što bi trebalo biti normalno u socijalnoj komponenti muzičkog bivstvovanja, a zove se suživot i kohabitacija na muzičkoj lepezi.
I poredbe radi, pogledom na Zemlju s Marsa, ne vide se granice, jedva se razaznaju kontinenti i polovi, ..
Isto je i s muzikom!
