Prvi i istoimeni album grupe Law jedan je od onih albuma koji se poslušaju tri puta – prvi, zadnji i nikad više.
Pa i nakon vremenskog odmaka, čovjek se zapita, je li ocjena bila preuranjena, ad hoc donesena, ishitrena i zaslužuje li album neku drugu šansu?
Znajući da je Paul Rodgers jedan od dvojice osnivača grupe, ipak me zagolicalo, da nisam slučajno prebrzo otpisao ovaj album i grupu.
Stoga sam ispred sebe bacio kost, i … .
Nema se bog zna što reći o povijesti nastanka. Uglavnom, 1991. godine Paul Rodgers susreće bubnjara Kenney Jonesa i u nevezanoj priči dolaze do nekih zajedničkih ideja. Jedna od njih je bila da se osnuje labava grupa, u kojoj će njih dvojica biti članovi, a svi ostali će biti u prolazu, prema potrebi.
To je trebalo omogućiti Paul Rodgersu maksimalnu slobodu stvaranja i neometanu realizaciju u studiju.
Inače, samo da se podsjetimo, Kenney Jones je cijenjeni bubnjar, koji iza sebe ima reputaciju britkog i kao mašina točnog svirača po kožama. Na svjetla pozornice je isplivao kao bubnjar Small Facesa, potom reformiranog istog banda u Faces, da bi nakon Keith Moonove smrti, bio neko vrijeme član The Who. (ali uz konstantno protivljenje Roger Daltreyja)
Na drugoj strani, do osnutka The Law, Paul Rodgers iza sebe ima neusporedivo širu i jaču karijeru. Šezdesetih na sedamdesete je bio lider jedne od najvećih grupa na Otoku, grupe Free, da bi potom osnovao planetarno popularnu Bad Company, te potom kratkoživuću, ali izrazito autorski i personalno jaku, grupu The Firm.
Postoje dvije verzije priče, kako je band dobio ime The Law. Prva kaže, kad su Rodgers i Jones bili u jednom pubu, dogovarali buduću suradnju, a iznad njih je visio natpis o nekoj regulativi, koji je počinjao sa “The Law Says….”.
Vidjevši to, dvojac se složio oko budućeg imena.
Druga je priča sasvim drugačija, i kaže, da je za vrijeme pošasti po Americi, pošasti koja se zvala Bad Company, kao predgrupa nastupila na par koncerata, američka grupa The Law. Rodgers im je pristupio i rekao da mu se sviđa to ime, i da će ga kad tad iskoristiti. Rečeno učinjeno, nakon dvadeset godina, osniva grupu pod tim imenom.
Bilo kako bilo, album izlazi, a prije njega singlica “Laying Down The Law”. Singlica se penje na prvo mjesto Billboarda, obećavajući dobar plasman albuma.
The Law – “Laying Down The Law”
Nažalost, to se nije ostvarilo.
Album dolazi na top listu, ali se penje na #126. mjesto Billboarda, što je za Rodgersa bilo jednako čistom porazu. Nisam baš siguran, ali koliko se sjećam, to mu je bio najgori plasman u životu s nekim albumom.
Zašto je tome tako, mogli bi lamentirati danima. No, neki očiti razlozi postoje i to debeli, jer ljudi koji vole Rodgersa i njegov rad su sigurno imali razloga, ne kupiti ovaj album.
Objašnjenje, … .
Dunque, album je loše prošao i to je dovelo do raspada grupe.
Pored činjenice da su na albumu svirali najeminentniji studijski muzičari, pa čak i neke od zvijezda rock scene, kao što su David Gilmour, Bryan Adams i Chris Rea, muzika na albumu jednostavno nema “šuga“, nema one nevidljive, ali odlučujuće niti, kad muzika ma koliko jednostavna ili kompleksna bila, jednog trenutka osvijetli slušatelja i uvuče mu se pod kožu.
Nadalje, ovo je prvi, a vjerojatno i posljednji put da se Paul Rodgers oslanjao na vanjske suradnike, kad se radilo o komponiranju. Ironija je tim veća, da je jedina kompozicija s albuma, “Laying Down The Law”, koja je došla na prvo mjesto Billboarda, u stvari Rodgersovo djelo.
To samo ukazuje na pogrešni pravac kojim se kretao ovaj projekt, jer, pjesme s albuma su prosječne, kakvih ima na tone po stotinama albuma diljem muzičkog svijeta i vjerojatno, kakvih se na tone nudi svakodnevno za sitniš od autorskih prava.
Što hoću reći, muzika na albumu je plošna, bez one punokrvnosti.
Rodgers s druge strane, svojim pjevanjem plovi u čisti manirizam, ovaj put, ne dajući nam ništa od onoga što već nismo od njega čuli, pa čak mnogo puta. No, prije se bar potrudio da to bude nabijeno emocijama.
The Law – “Stone”
I da spomenem Jonesa.
Žao mi je ovako pisati, ali taj čovjek je kao mašina, precizan, ritmički savršen, uglavnom, na papiru savršeni bubnjar. No, ono što ja očekujem od bubnjara nije da bude mašina, dapače, obrnuto, da bude čovjek. Osnovna osobina čovjeka je mašta. I toga nema u njegovom bubnjanju. Nisam ga nikad gledao uživo, tako da stvarno ne mogu sa stopostotnom sigurnošću podcrtati ono što sam napisao, ali sudim po onome što sam čuo na albumu.
I da ovom prilikom spomenem i to da je Rodger Daltrey, vokal The Who, bio protiv toga da Jones ostane u grupi kao bubnjar. Iako ga je Pete Townshend štitio, kazavši, da je on dobar za grupu, ipak je logika na kraju pobijedila. Moona kao prvo, nije mogao nitko zamijeniti, a ako je ipak trebao netko, Jones sigurno nije bio taj.
I tu se slažem sa Daltreyjem 100%
Produkcija na albumu je kristalna, profesionalno odrađena, ali bez života, prazna. Bez trunke kreativnosti, kako sa strane samog producenta, tako i u hvatanju trenutka u studiju, koji možda nije baš savršen, ali koji je pun života. Ta se beskrvnost osjeća tijekom cijelog albuma, debelo podcrtavajući sirovi manirizam u kojem je uronjen ovaj album.
I što na kraju reći.
Izvanserijski muzičari, elitni kompozitori i ispolirana produkcija, ipak nisu uspjeli izvući album iz gliba prosječnosti, a pogotovo ovo vrijedi u kontekstu samog Paul Rodgersa. On je bio i ostao ikona rock muzike, čovjek koji je najprije “oborio” Otok s grupom Free, a zatim cijelu zemaljsku kuglu s Bad Company. Čovjek koji je napisao neke od najljepših kompozicija u modernoj muzici, čovjek, vlasnik izvanserijskog glasa koji se idealno utopio u kontekst muzike koju je stvarao, sve do ovog albuma.
Ipak je moja prvobitna ocjena ovog albuma bila blizu ove današnje, te će, vjerojatno ovaj album završiti u permanentnoj arhivi moje kolekcije.
Možda se netko od vas, koji ovo čitate, neće složiti s mnom u ocjeni ovog albuma i to je OK. Svatko ima pravo na svoje, osobno mišljenje, a ja sam svoje upravo iznio.
Ako itko ima neki drugačiji stav i želi da ga se čuje, slobodno me može kontaktirati preko mog portala na mail.
Ako ta primjedba bude argumentirana, bit će mi zadovoljstvo objaviti je!
Dotle, to je to!
The Law – The Law / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
