Yes mašinerija se ne zaustavlja. Otkako je u sedamdesetima prošlog stoljeća uhvatila zamah, kao nekim ogromnim zamašnjakom, melje sve ispred sebe i stoji na trasi. Ni raspadi joj nisu mogli naškoditi u tom kontinuumu, pa su tako neko vrijeme na sceni bile dvije grupe istog imena Yes.
Pa i kad nije bilo pod imenom Yes, albumi su izlazili, kao npr. “Anderson Bruford Wakeman Howe”.
Da li je kvaliteta i sami gabariti opusa vjerno prenesena u novo stoljeće, definitivno nije, jer već krajem prošlog stoljeća grupa ulazi u neku vrstu manirizma, ili još bolje rečeno, sterilnog pristupa koji nije uključivao ništa rizično po izričaj. Drugim riječima, išlo se na sigurno i time dakako, izgubilo veliki dio sljedbeništva. No, mnogo ih je i ostalo, pa su tako stadione zamijenile dvorane srednjeg kapaciteta, što je za status grupe bilo i te kako dobro.
I kad je o statusu riječ, UK i Europa su je cijenile, dizale u nebesa do početka osamdesetih, a onda je nekako krenulo prema dolje, što je i razumljivo, s obzirom na albume koje su izdavali. No, Amerika im je podarila status kulta i ma što napravili ma koliko bilo loše/dobro, uvijek su imali svoj auditrij i pristojne tiraže, koje doduše nisu ni sjena onima iz prošlosti, ali ipak …, vremena se mijenjaju.
Yes – “The Ladder”
Krajem stoljeća Yes je bio na nekoj razmeđi, bili su nekadašnja veličina ali i bend koji je još uvijek plivao na površini. Doduše, mnogo se toga ne baš lijepog događalo, i mnogi su albumi bili izdani, albumi koji nisu imali karizmu, magiju, pa i kvalitetu ranih ostvarenja.
No, bend je nastavljao, ‘no matter what’.
U tijeku turneje na kojoj su promovirali album “Open Your Eyes”, koji nije baš najsjajnije prošao na top listama ,ali i kod kritike, na preporuku, upoznaju producenta Brucea Fairbairna i s njime dogovaraju sljedeći album. Izbor na Brucea nije pao slučajno, jer grupa se sama producirala na posljednjim albumima i dakako, bilo je neizbježno nakon toliko vremena da uđe u manirizam, a i trebalo je svježe krvi (čitaj ideja).
I još nešto je krasilo nasljednika albuma “Open Your Eyes”, sudjelovanje svih članova u razvoju i finaliziranju kompozicija, tako da će taj nasljednik, kojem će dati ime “The Ladder”, nakon dugo vremena biti doslovno rezultat zajedničkog rada grupe.
Yes – “Lightning Strikes”
Kad je “The Ladder” izašao bilo je jasno, da je Bruce Fairbairn uspio ono što grupa nije na prethodnicima, dakako, uz kvalitetan materijal. Spojio je progresivni izričaj iz prošlosti s pop senzibilitetom koji je krasio kasniji opus.
Rezultat nije izostao, album je zvučao kao ni jedan prethodnik nakon sedamdesetih, svježe i što je još važnije, bilo je očito da je grupa napravila veliki korak natrag kako bi “uhvatila iskru” koja se ugasila krajem sedamdesetih.
Nažalost, Bruce Fairbairn nije vidio finalnu verziju albuma, jer je preminuo dok je album bio u fazi miksanja.
Na albumu je zapaženu ulogu i pohvale kritike požnjeo novi klavijaturista Igor Khoroshev, kojem je taj album bio ujedno i posljednji s grupom Yes. Zašto su mijenjali “konja koji dobiva utrku”, nije objavljeno.
Ono što se još veže za ovaj album jest da uvodna kompozicija “Homeworld (The Ladder)”, u trajanju od devet minuta “debelo” prizvala duhove prošlosti. Istovremeno, postaje i tema za video igru ‘Homeworld’.
I za kraj, omot albuma je djelo kućnog dizajnera Rogera Deana, koji se vratio grupi nakon duge pauze.
Yes – “The Ladder” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
