Bilo je to ne tako davno vrijeme kada je zemljopisna karta svijeta još uvijek prikazivala mnoštvo bijelih mrlja – područja koja su se opirala istraživanju iz razloga nepristupačnosti ili prijetnji poput neizlječivih bolesti i kanibalizma. Na karti globalnog glazbenog terena također je bilo mnogo blistavih praznina koje su se počele popunjavati kad su se otvorile hermetički zatvorene kulture.
Privlačnost i misterij nepoznatog otada su zamijenjeni sve većim poznavanjem različitih glazbenih dijalekata svijeta. Istodobno, ono što su nekad bile ravne crte koje su međusobno razdvajale kulture postalo je međusobno povezano, čak isprepleteno, a u mnogim su se slučajevima nagrizale razlike koje su stvarale podvojenost i autohtonost.
Nije iznenađujuće što mnogi umjetnici, svjesni i sumnjičavi prema ovom trendu, osjećaju potrebu da se odupru plimi i založe svoje zaštićeno područje. A u slučaju Lise Gerrard, to je značilo stvaranje vrlo osobnog plemenskog jezika čija isporuka evocira slike arhajske kulture, one koja nikada nije postojala, osim unutar nje same – njena vlastita vizija. Na albumu ‘Burn‘ ponovno se upušta u divljinu svog izmišljenog zaleđa, koristeći se svojim glasom kako bi se iz dubine naše kolektivne psihe evocirala sjećanja na primitivnije doba kada su nas rituali inicijacije upoznavali s prirodnim misterijama totema životinja, lucidnog sanjanja, grupnog transa i zajedništva s bogovima kraljevstva prirode. Jedino što karta ne daje nikakve naznake gdje se nalazimo. Jedini navedeni markeri su identiteti dvoje izuzetnih glazbenika i sedam naslova pjesama.
Lisa Gerrard & Jules Maxwell – “Noyalain (Burn)”
7 naslova vodi vas u druge svjetove, 7 različitih raspoloženja, 7 zvučnih podloga za filmove koji još uvijek nisu snimljeni, niti će ikad biti.
Polazeći od međusobne karijere bogate izvrsnim radom, ovaj album potvrđuje duboku sposobnost irskog kazališnog skladatelja Jules Maxwell-a da isplete suptilne, dramatične aranžmane oko instinktivne vokalne sposobnosti Lise Gerrard pobuđujući autentični osjećaj.
Skiciranje na tematskim elementima koji podsjećaju na njihov rad s Dead Can Dance, djelo je dostupno i donekle poznato, ali ne pretjerano. Pomni elektronski aranžmani, tantričke vokalne arije i emotivan ambijent osiguravaju album u kontekstu nekakve arhetipske plemenske liturgije. Ali Lisina suradnja s Julesom i njegovim zadivljujuće orkestriranim synth-instrumentalnim podlogama vjerojatno čini ovu kreaciju bezvremenskom.
Lisinu pjesmu oduvijek je karakterizirala njezina “univerzalnost”, izvanredna sposobnost da uključuje utjecaje koji su međusobno vrlo udaljeni i geografski i kulturološki, izražavajući se jezikom koji je izmišljen, a sada je mješavina raznih stvarnih jezika, vlastiti zamišljeni mantrički fonetski sustav. Ali kad ona pjeva, ne moramo čak ni razaznavati riječi stihova (a često to i ne možemo) da bi prizvali nešto mistično i nespoznatljivo, senzaciju izvan razuma.
Lisa Gerrard & Jules Maxwell – “Deshta (Forever)”
Njen duboki kontraalt ulazi i izlazi iz opsjedajućih, dramatičnih, često uzvišenih sekvenci poput glasa iz prošlosti, glasa iz drugog svijeta. Svaka pjesma pažljivo je građena oko njenog smisla za zavodljiv ton i njezinu jezivu upotrebu idioglosije. Dojam je podcijenjen, ganut i često emotivan. Djelo se kreće bez napora, povezujući urođene ideje i teme predaka s tajanstvenim i nepoznatim duhom. Međutim, mistično, čak i sveto, ovo djelo nije simfonijska litanija ili psalam. To je nježni podsjetnik na naše krhko ljudsko postojanje dok se svi borimo za pronalazak mira i razumijevanja u našem svakodnevnom životu.
Kad se James Chapman pridružio duetu kao producent, ideje su se počele slobodno generirati i s vremenom se počeo pojavljivati poseban zvuk za njihov rad. Njihov fokus bio je stvoriti zvuk koji je istovremeno bio euforičan i uvjerljiv, inventivniji od onoga na čemu su odvojeno radili u prošlosti. Od nježnih početaka, svaka se pjesma gradi i intenzivira, nadima i pomiče i neprestano diže na drugu razinu, stvarajući dirljivo hipnotičko iskustvo koje ćete slušati od početka do kraja.
Lisa Gerrard & Jules Maxwell – “Keson (Until My Strength Returns)”
No, ovaj zapis nema početak ni kraj. ‘Burn’ je osjetljivo istraživanje onoga što se zajednički dijeli: života, ljubavi i gubitka. Namjera mu je ukazati na taj most između onoga što je sigurno i onoga što je nepoznato, a jednostavno i lijepo bilježi dvosmislenost samog života.
I tako se priča nastavlja, pomičući panorame fantomskih mjesta o kojima su sanjali umjetnici koji poput šamana postaju poveznica s tajnim dimenzijama koje nastanjuju. Bilo koji opis mora biti sažet jer bi se morali služiti mjerama koje su poznate da bi se nadmudrilo ono što je imaginarno. Ali s presedanima najbolje izraženim u kanonu Dead Can Dance-a, većina će slušatelja nesumnjivo imati izoštren osjećaj za zadivljujuću čaroliju koju Lisin jedinstveni vokal može tako uvjerljivo utkati. ‘Burn’ je impozantni monolit Lisinog privatnog Stonehenge-a gdje nas njezina moderna obrada stare plemenske sintakse vraća u izgubljenu misteriju.
“Predavanjem uma i tijela nalazimo žrtvu. Kroz žrtvu razumijemo svoje prvorodstvo; sposobnost apsolutne ljubavi.” – snažna sugestija mnogih njenih izjava je neporeciva, izjava koje istovremeno otkrivaju njenu religioznu auru.
Kada je moderni čovjek izumio žarulju, izuzeo se iz carstva nespoznatljivog, vjerujući da će se, gdje god može zasjati, naći novo svjetlo, da će se pojaviti odgovori koji će objasniti ono što ga zbunjuje. No, umjesto da pruža odgovore, ‘Burn’ nas poziva na put u divljinu gdje bismo se mogli ponovno povezati sa iskonskim koje živi iznutra i koje se oduševljava paradoksom pukog bivanja i neznanja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
