Usred bezdušne prosječnosti današnje ere koju neki nazivaju “modernom”, postoje određene struje suvremene glazbe koje izražavaju vječni duh, evocirajući reminiscencije na drevnu i bezvremenu egzistenciju živopisnije, uzvišenije prirode – u konačnici dovodeći slušatelja u kontakt s dubokim nagovještajem veće Stvarnosti čiji su dio.
Postoje neke stvari u životu koje se jednostavno ne mogu izraziti riječima, jer kako reducirati i raščlaniti takva neizreciva iskustva kroz neprecizan i krajnje šuplji medij kao što je ljudski jezik?
Koliko god klišeizirano (i možda paradoksalno) je moguće pisati takve stvari, u konačnici je činjenica da ljudski jezik nikada ne može biti više od putokaza prema obrascima koji postoje inherentno u stvarnosti, a sva velika umjetnost vrijedna tog imena u konačnici nastoji u sudioniku proizvesti nagovještaj iskustava koja postoje izvan riječi koje je stvorio čovjek i uvjetovane apstrakcije.
Izraz “jedinstveno” često se koristi za sva različita prepoznatljiva autorska djela kroz stoljeća, ali ipak, glazba koja bi se najbolje mogla sažeti kao “transcendentnom, klasikom prožetom, hiper-eteričnom etno-fuzijom” ima svoje mjesto daleko izvan žanrova koji se lakše prodaju. Tekstovi koji su imali više poveznica s francuskom simbolističkom poezijom, ili u nekim slučajevima, evokacije bez riječi između stanja glosolalije i izmišljenog jezika, samo su obogatili jedinstveno mjesto Dead Can Dance-a među umjetnicima.
Dead Can Dance – “ACT II : The Mountain” / album: Dionysus (2018)
Kroz cijelu svoju karijeru uvijek su nastojali, i nebrojeno puta uspjeli, kroz glazbu predstaviti takva neizreciva duhovna iskustva, nudeći izbor plesne, vjerske i narativne glazbe iz prošlosti i raznih kultura. Bez trikova, bez ironije, uz samo dašak personalizacije i modernizacije, uvijek iznova inzistirajući na tome da se uglavnom oslanjaju na intuiciju u stvaranju djela. Iako stroga i formalna, tapiserija puhačkih svirala i bubnjeva, tambura i zvona, te koral bogatih vokala uvlače vas u svijet misterije i ljepote.
Brendan Perry i Lisa Gerrard od početka su razmišljali o svom radu u globalnim okvirima, budući da je glazba s bilo koje zemljopisne širine i iz bilo koje ere bila osnovna ideja za prisvajanje i asimilaciju u njihovu prepoznatljivu glazbenu viziju. Nekako, budući da nikada nisu izgubili iz vida temeljne estetske principe, njihovo posuđivanje nikada nije izgledalo neugodno imperijalistički ili nagnuto prema kulturnom turizmu. Stalo im je do glazbe koja ih zanima i imali su intuitivno razumijevanje kako bi se ona uklopila u projekt nazvan Dead Can Dance.
Vrlo je malo umjetnika koji bi mogli tvrditi da su doista nadmašili žanr. Još je manje onih koji se mogu pohvaliti golemom, eklektičnom privlačnošću umjetnika poput njih.
Dead Can Dance “Yulunga” / album: Into The Labyrinth (1993)
Njihova diskografija otkriva umjetnike s nezasitnom spremnošću za istraživanjem, stapanjem, razvojem i inovacijama, dok istovremeno zadržavaju veliko povjerenje u snagu vlastite kreacije i umjetničke vizije kako bi zasjali bez obzira na glazbene tradicije koje su ih nadahnjivale. Te se tradicije, koje su se kretale kroz razna razdoblja i regije, često beskorisno nazivaju “world music” ili “etno” glazbom, izrazima koji su i opisno nemoćni i indikativni za zapadnu publiku koja još uvijek nepokolebljivo stavlja svu nezapadnu glazbu izvan granica specifičnosti.
Dead Can Dance – “Summoning Of The Muse” / album: Within The Realm Of A Dying Sun (1987)
Također, oni su sastav fasciniran s više struja duhovne tradicije, uz antičku i srednjovjekovnu europsku povijest. Prilično je naporan, složen zadatak objediniti sve te inspiracije na smislen način pod okriljem jednog glazbenog projekta, ali sastav se nije nostalgično osvrtao na određena vremenska razdoblja, umjesto toga na glazbu je gledao kao na univerzalni jezik ili poeziju koja objedinjuje vrijeme i kulturu – emocionalna kvaliteta glazbe općenito je bila ta koja ih je privukla k njoj.
Suprotno mišljenju nekih, oni nisu bili opsjednuti prošlošću, niti su pružali osjećaj nostalgičnog bijega u prošla vremena. Prekinuli su granice i oslobodili glazbu od vremena i mjesta, doslovno vinuvši se negdje izvan neposrednog svijeta. Možda su bili glazbeni autsajderi, ali njihova vizija i vjera osiguravaju da će njihova privlačnost ostati bezvremenska.
Ali sa svakim novim poglavljem u ovoj priči, postajalo je jasno da je njihov cjelokupni rad bio jedan dugotrajan i neprestan prijelaz.
Oni su sastav koji stvara tako izvanredna raspoloženja, ali može biti teško ući u užitak samo preko površne glazbene pozadine.
Ne postoji koncizan način da se opiše njihova glazba.
Dead Can Dance – “Cantara” / album: Within The Realm Of A Dying Sun (1987)
Izlazeći iz takozvane post-punk/goth rock scene ’80-ih, određeni niz umjetnika počeo je primjenjivati svjesno daleku, naoko hladniju estetiku na svoj rad, često zanimljiviju i intrigantniju od svega što se do tada moglo čuti.
Joy Division – “The Eternal” / album: Closer (1980)
Dead Can Dance – “Wild In The Woods” / album: Dead Can Dance (1984)
In The Nursery – “Judgement Of Paris” / album: Twins (1986)
Zvuk rođen iz nužde, u kojem su Brendan i Lisa još uvijek tražili sebe, da bi ga, s vremenom, doradili i razvili kako bi Dead Can Dance postao jedan od najunikatnijih pojava u modernoj glazbi, pretvarajući goth rock u nešto mitsko, bujno i svjetovno, potpuno nadilazeći žanr.
Vrlo je izazovno opisati taj izričaj: razvili su ambijentalni svjetski glazbeni stil koji stvara zvučne pejzaže očaravajuće veličine i svečane ljepote kroz upečatljivu mješavinu jakih utjecaja baroknih, srednjovjekovnih i afro-mediteranskih glazbenih utjecaja, afričkih i aboridžinskih plemenskih poliritmova, keltskog folklora i spiritualizma, bliskoistočnih mantri, gotike, i eksperimentalnih elemenata, sve skupa i koherentno začinjeno progonljivom pjesmom Lisinog eteričnog glasa i kontrastom konvencionalnijeg, ali osebujnog vokalnog stila Brendan Perry-a; s temama inspiriranim antičkim helenskim misticizmom, gnosticizmom, važnošću tradicije predaka i osobnim iskustvima ljubavi, gubitka, tuge i ponovnog rođenja…
Pjesme koje se bore s istinom, iluzijom, zlonamjernošću ljudske prirode, stvarima koje tako često kaljaju naše ideale i odvlače nas u besmislenost.
Pri tome su evokativne i estetske zvučne kvalitete lirske izvedbe uvijek važnije od njihovog tekstualnog značenja.
Dead Can Dance – “Avatar” / album: Spleen And Ideal (1985)
Glazba je to koja stavlja tračke nade u srce nostalgije, a čija umirujuća slatkoća proizlazi iz prihvaćanja melankolije. Rijetki dodiri klasičnih instrumenata otvaraju prostor teksturama koje se isprepliću i povezuju. Ritmovi nastanjuju smirenost; s ljubavlju prema slikovitošću i pejzažima kojima odgovaraju odjeci dubokih ljudskih emocija.
Dead Can Dance – “The Lotus Eaters” / album: Wake (2003)
“Što god i gdje god da je sveto, može mu se pristupiti samo u duhu nevinosti i može nas voditi samo neka vrsta nezasitne nostalgije. Tu bol i nemirnu čežnju… tako je teško analizirati i objasniti, ali to je možda najsavršenije ostvarenje onoga što smo pokušavali komunicirati kroz cijeli opus, a to je neprestana čežnja za transcendentnom ljepotom.”
Njihov opus spiritualistički je katekizam u glazbi, skup remek-djela koji raspoloženje usmjerava na ezoterične duhovne potrage.
No, čak ni to ne objašnjava u potpunosti njihovu glazbu, to je nešto što morate sami iskusiti da biste shvatili.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
