Joe Strummer je preminuo od zatajenja srca.
Njegovom smrću je zauvijek zatvorena jedna stranica muzičke povijesti. Jest da je muzika nastavila i dalje živjeti, jest da su bendovi i dalje svirali punk, ali sve je to bila reciklaža već davno viđenog. To viđeno je počelo negdje 1976. godine kad je Joe Strummer zajedno sa svojim pajdašima iz ulice osnovao The Clash.
Od prvih nastupa i bez stvarnog poznavanja nota i umijeća sviranja, The Clash skreće požanju na sebe neobičnom kombinacijom agresivne (punk) muzike i socijalnih tekstova. Izrazito impresivni, tekstovi su izdvojili sastav iz armije suvremenika, a veoma brzo usavršeno umijeće sviranja ih je na drugu stranu, izdvojilo na muzičkom kreativnom planu.
The Clash je nastupao i ubirao poene pred prepunim gledalištima, sve dok nije pao u oko mogulima RCA diskografske kuće. Nanjušivši dobru zaradu, pristupaju grupi i “bezobrazno” povoljnim ugovorom privolijevaju The Clash da potpišu izdavanje albuma. Potpisivanje tog ugovora se povijesno uzima kao početak kraja punk ere, jer nakon ovog čina ništa više nije bilo isto. Sve protiv čega su se borili i na što su pljuckali s pozornice, sada su radili. Punk je postao dio establišmenta i rijetki su se othrvali sirenskom zovu novca.
Karijera The Clash-a nije samim činom potpisivanja i prozivanjem za izdaju krenula nizbrdo, dapače, pred njima je bilo najplodnije razdoblje stvaralaštva, kad je Joe Strummer na čelu The Clash brusio britansku, a time i svjetsku pop scenu. Pored priklanjanja “neprijatelju” socijalna oštrica lirike nije otupila. Čak se tematski proširila. S londonskih ulica i prljavih tvornica prešla je na internacionalni nivo, tražeći pravdu, kako socijalnu tako ekonomsku.