Ian Anderson je nesumnjivo jedan od posljednjih Mohikanaca prog glazbe (one iz prvih ili drugih prog ešalona). Već 80 godina mu je u kostima, još uvijek je pokretan i prpošan na sceni (još uvijek može stajati na jednoj nozi makar par sekundi), još uvijek ima poriv za stvaranjem novih albuma (‘Røkfløte’ iz 2023, kao evokaciju Vikinškog paganizma i ‘Curious Ruminant’ iz 2025), još uvijek neumorno koncentrira.
A da o sviranju flaute, instrumenta kojeg je promovirao i „zaštitio“ ne treba posebno govoriti, još uvijek je prisutna „divlja“ virtuoznost koja je i dalje predstavlja pravo bogatstvo za slušatelje.
U početku svoje karijere kao i mnogi okušali su se u blues formatu, u nastavku karijere stvorili su svoj glazbeni univerzum u kojem su dali prednost snažnim melodijskim linijama, žustrim ritmovima sa zrelim lirskim sadržajem (sve to je čujno u eponimnom albumu „Stand Up“ , fino složenoj mješavini Elizabetanskog folka, simfo rocka, metala i fusiona; nemjerljivim doprinosom rock kulturi).
Mišljenja sam da su uz Fleetwood Mac (dok je Peter Green još bio zdrave pameti) otvorili vrata pomalo začahurene puteve britanske glazbene scene, širom otvorivši vrata onome što je poznato kao progresivna glazba.
Na ovom koncertu koji je sastavni dio turneje pod nazivom „The Curiosity“ društvo su mu pravili: David Goodier na basu (surađivao je s Celtic/jazz bandom Carmina), John O’Hara na klavijaturama (adaptirao je i postavio na scenu „Quadropheniu“), Scott Hammond na bubnjevima (surađivao je s Gregom Lakeom i Bruceom Dickinsonom), te Jack Clark na gitari.
Uigrana i kvalitetna ekipa s kojom surađuje već duže vremena stvorila je zaista moćnu glazbenu atmosferu, koju je, a moram malo, ipak objektivno grintati; riječ je naime , o Andersonovom vokalu koji je nedvojbeno izgubio na snazi i koloritu, često je imao obilježja recitacije, a na momente mi se učinilo kao da ne prati instrumentalnu podlogu.
Je li moglo biti bolje?
Odgovor je ipak NE, ovo je trenutak u vremenu i prostoru kojeg se ne može mijenjati, niti uspoređivati sa zlatnim vremenima ovog jedinstvenog benda, jednostavno ga treba prihvatiti, ujedno uživati u koncertu na kojem je set lista bila zaista pogođena gotovo od korice do korice.
Puno starog materijala s pažljivo odabranim novim, nazovimo ih „craft“ kompozicijama polučilo je unisono odobravanje do kraja popunjenog gledališta.
Osim odlične zvučne slike koncert je bio popraćen video uracima iz prošlosti benda, kao i pričama koje su vjerno pratile sadržaj pojedinih kompozicija.
Bio je to ujedno i koncert na kojem se nisu palili mobiteli (na zamolbu benda, bilo je dozvoljeno snimanje zadnje kompozicije), tako da je ovaj koncert bio u neku ruku endemski.
Očito je iz viđenog da Ian Anderson ne razmišlja o mirovini, jednostavno komponiranje i nastupanje na daskama koje život znače sastavni je dio njegovog DNK-a.
On će kao i John Mayal nastupati do svog posljednjg daha.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
