Za ovaj tekst kao i za svaki drugi moj triba na početku pisati ono šta piše na kraju:
“Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.”
A stav svakog normalnog portala je da osvrt triba biti objektivan i profesionalan.
Srećom pa mi nismo normalni portal, nit sam normalan ja.
Holivudski vampiri mora bit da je najskuplji cover bend na svitu, daleko iznad licenciranih Pink Floyd tributa i Las Vegas festivala Elvisovih impresionista.
Iako, da se ne lažemo, mogu se pohvaliti s čak jednim potpuno autorskim albumom, uz 1 cover album i neke live ploče, tj.uživo.
Ali kada ću opet imat šansu vidit i čut toliku živu legendu kao Alice Coopera?
Pa taj više svojih prijatelja glazbenika pokopao nego što babica u rodilištu porodi dice za života.
Još su tu neki likovi kao Johnny Depp i Joe Perry, samo nepar godina mlađi od naše Alice.
Tribali su svirati u Pulskoj Areni, ali radi ogromne produkcije su preselili u zagrebačku Arenu. S obzirom koliko je bila popunjena bilo bi pametnije da su svirali na Šalati.
Šta su oni bolji od Slasha i Miles Kennedyja ili Prophets of Rage (ekipa iz ratm, run dmc, cipres hill)?
Kolega s terapije.net je zbrojio 6 kamiona i 7 tour buseva, valjda dok smo bijesno čekali na parkingu da nam se obrati teta za naše press iskaznice, nakon što je koncert već počeo.
Zakasnio sam na prvu pismu, mogao sam slobodno i na drugu, jer su obje bile njihove autorske. I kad slušam nešto tako nepoznato jako je važno da to stvarno i čujem, pa da mogu procijenit kvalitetu, ali zvuk je nažalost bio na granici neslušljivosti.
Imaju 3 gitare na bini, plus bas, a sve su maglovite i mutne, ne znam ko je ritam, ko je solo, ko je duo. Upotrijebit ću onu poznatu izreku većine glazbenika i obrnut je: Nadam se da je njima gore na bini bilo upola dobro (u monitorima) koliko je nama bilo loše dole (s razglasom).
Alice Cooper izgleda kao da je grobaru pobjegao s lopate, ali on je uvik izgledao tako, samo je sada najvjerodostojniji tom imiđu. Pjeva svoju stvar 18, sad već 60 godina.
A je lipo naći se na šanku, zapit se, zasvirat i onda osnovat bend s kojim ćeš pičiti po svitu pod stare dane, a ne plaćat kruzer po Mediteranu s još 10 000 ljudi.
Sviraju u čast svojim slavnim preminulim prijateljima čije su se slike vrtile na ekranu iza njih. Većina je ispustila dušu od gušenja alkoholom, predoziranja ili od metka, nitko nije doživio da čuje da ima karcinom, rak, Parkinsa ili Alzheimera, kakvi sretnici.
Roger Daltrey je onomad pjevao: Hope I’ll die before I get old, i eno ga, nikako da odapne s 82.
Ali tu je vječni klinac, naš pirat Johnny Depp, tek mu 63, a rođen godine 63., sramežljivi lik koji je većinu koncerta proveo u pozadini Coopera i Perrya.
Osim uspješnog bavljenja glumom da svira gitaru uhvatio se i mikrofona na stvar od Velvet Undergrounda “Venus in furs”, pa “People who died” (Johnny Carroll).
Nitko nije ništa razumio, ali mobiteli su bili u zraku (ne moj), u očajnom pokušaju da ovjekovječe svoje prisustvo s likom kojeg je Freddy Krueger progutao kroz madrac, davne 1984, u njegovoj prvoj ulozi.
Sviraj Stoj Johnny Stoj!! – vikao sam u eter Arene.
Momenat kada sam neku pjesmu stvarno i prepoznao je bilo kada su riječi “You Can’t Put Your Arms Round a Memory” izlazile iz usta Joe Perrya. Tu stvar Johnny Thundera je mnogo bolje pjevao Duff na “Spaghetty Incidentu”, posljednjem albumu originalnih Gansa.
Kakav je ovo cover band kada ne sviraju ništa što ekipa zna?
Al onda potpuni obrat kada je vižljasti Joe Perry započeo poznati rif iz “Living on the Edge”, megahit moje mladosti njegovog Aerosmitha.
Sićan se koliko sam samo puta pogledao taj spot i njegovo sviranje na tračnicama dok mu je jureći vlak s leđa dolazio u susret, da bi se u zadnju sekundu nonšalantno izmakao.
Tako je isto jednom moj Geppetto se frajerisao pred vlakom na tračnicama kroz Kaštela, samo to niko nije snimio.
Moj vrhunac življenja na rubu tih godina je bilo švercanje u autobusu do škole, da bih uštedio za kupit si kazetu ili CD. Strahom i glađu (jer sam štedio i na marendi) sam se borio za svoju glazbenu educiranost koju sada vama ovdi besplatno prosipam.
Od svih Doors pisama za birati oni su izabrali obraditi “Roadhouse Blues”, uz Alicovo sviranje usne harmonike koje ni jednu osobu isprid bine nije motiviralo da i on sam to nauči svirat sutradan (iako nije teško).
Još je falilo “Smoke on the water” da se dogodine prijave za Moto Parti na Klisu. Ali Deep Purple imaju tu groznu nesreću da im još nitko nije umro iz benda, pa da se nađu na set listi Holivudskih Vampira, za sada. Valjda se slabo druže sa Cooperom.
Jednom je mene pratilo prokletstvo da koga ja posjetim taj se ubrzo odjavi s planete, kao James Brown, (predgrupa mu Dino Dvornik), Ray Charles, Šaban Bajramović, … , pa iako još nikoga nisam upoznao ko će prevariti smrt, neki se jako dobro drže kao Bobby Rush (88 godina u trenutku koncerta), Rade Šerbeđija 80, Robert Plant 78….
Ko mi kaže da te face to rade samo radi love je glup. Pa di ćeš tim godinama ganjat pare više, ljudi samo žele radit ono šta vole i jedino što znaju. A i možda ne žele bit doma.
Trenutak kada sam na ovu vrućinu osjetio vlagu u zraku je bilo kada je naš samozatajni Johnny opet prišao mikrofonu, a sve žene počele vrištati dižući do vrha napunjene mobitele s oslobođenim 2 Gige memorije za sve snimke i fotke.
Pjevajte nešto ljubavno, klinke svršavaju na to, pomislih.
Sasvim solidno je opjevao “Heroes” od David Bowiea.
Tad je i moja duga kosica, iako bez marame dobila na vrijednosti, pa sam skinuo gumicu, desnom rukom kosu raskosurao i ponosno se prošetao polupraznim parketom, nadajući se da će netko primijetiti i uzeti kao utjehu jednog mene, Johnnya s Temua.
Tommy Henriksen, gitarista kojeg do sada nisam spomenuo, jer u biografiji mu piše da je radio s Lady Gaga, je opjevao još jednu himnu s moto partija “Highway to Hell”, dok na refrenu su mu se naravno svi pridružili.
Guštao sam ipak doživit uživo, prvi i zadnji put još jedan svevremenski MTV hit “Walk This Way”, svojevrsnu revoluciju s mixom Aerosmitha i Run DMC-a, večeras uz pomoć Alice Coopera i original gitarom Joe Perryja.
Nakon točno sat i 40 od početka završilo se sa “School’s out for summer“, jednim od 2 i po hita našeg Coopera kojeg su zgodno mixali, “mashupali” s “Another Brick in the wall”, zna se koga.
Kakav bi to rock bend bio da ne žica bis, pa su se tako vratili i odsvirali “The Train Kept A-Rollin'”.
Šta reći na kraju?
Dvojaki su osjećaji, kao i sve u životu, ima i dobrih i loših strana.
Za moj gušt bilo je taman ljudi koliko i triba, jer ne volim ogromne gužve i uvik je lipo ne čekat pivo u redu pola ure, već pola minute. Ali zvuk je bio loš, na što će tonac amater reći da su te dvi činjenice povezane, bio bi bolji da je više ljudi. Ali kako će biti više kada je karta bila između 80 i 120 eura. Mislim da je sam Johnny Depp digao cijenu za 50 eura.
A s druge strane da je Alice Cooper sam došao, s nekim plaćenicima, više bi se čulo za taj koncert i pohrlila bi ga vidit gerijatrija njegovih godina, kojima bi se on zahvalio serviravši im otrov, tj.Poison, svoj drugi mega hit, što je izbjegao ovu noć.
Produkcija je bila vrlo dobra, s ekranima i videima, laserima, dimnom zavjesom i napuhanim maxi balonima koje je publika vraćala Alicu da ih svojim štapom probuši.
Ali nepotrebno to sve, da je bilo upola manje svega, i da je bila koja gitara manje, veći doživljaj bi ih bilo vidit, kao na Šalati i nekom takvom mistu za do 5000 ljudi. Kada vidim dupli bas bubanj znam da bubnjar ne zna svirat jedan, pa si ponese dva.
Jednom sam gledao Stonese koji su izgledali i zvučali kao da su se probudili prije pola sata, ali nisu ni glumili išta drugačije i s tom jednostavnošću su me oduševili.
Da je trebalo ovo doživit, da.
Da triba ponovit,ne.
Sutra prosvjed na trgu, za popravni dojam mog izleta, prije konačnog preseljenja u Mordor.
• I sad ono dosadno, već rečeno na početku, stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
