Bilo je to nevino doba, ne toliko kad su ljudi bili u pitanju, jer nasilja je uvijek je bilo, i bit će, ali nevino kad se vjerovalo u nešto daleko ljepše, veće, bolje i tako se nastojalo živjeti.
Srednja škola je bila iza mene, odradio sam je bez muke i bio oslobođen polaganja mature, krenuo na brod, jer je to tako nekako trebalo biti. Nisam niti propitivao svoju odluku, jer ona jest bila isključivo moja, ali svi su išli, pa po toj logici, kao i u srednju školu, u koju su “svi išli”, i ja krenuh na more, kao i većina.
Prvi je brod bio m/v Jelsa, napravljen u trogirskom škveru, što je značilo samo jedno, kvaliteta. I to ona koja traje. I trajala je, samo onako kako je mogla trajati na brodu na kojem je jedina automatika bio termostat od frižidera i presostat tlaka ulja glavnog motora.
Bila je to linija snova, Jadransko more – Crveno more, porti su bili kao nacrtani, od Trsta, Venecije, Kopra, Rijeke, (Splita), Ploča, i onda preko Mediterana, preko Sueza u Dar Es Salaam, Mombasu, … , tri mjeseca plovidbe. Tu i tamo bi se brod maknuo s uhodane rute, ako je bilo tereta za ukrcati ili ga isporučiti u nekoj od usputnih luka.
I tako je nekako došlo do toga da brod pristane u Jeddah u Saudijsku Arabiju, ali francuski (dominion) teritorij (što je značilo i točenje alkohola!). Svejedno, nama iz socijalističke zemlje nije bilo baš slobodno izaći s broda; u biti jest bilo, ali je na skali bio naoružani stražar. Nije mi bilo jasno, radi čega, da li da nas spriječi da pobjegnemo, što je bilo besmisleno, jer smo ionako imali slobodan izlaz vani, ili da bilo koga spriječi da se ukrca na brod, što je isto tako besmisleno, jer nema nikakve logike.
Očito je na djelu bila logika koja se primjenjivala na istočni blok, ali ne striktno i na nas.
Izašao sam i dakako, prvo što sam od taksista zatražio, da me odveze u butigu s pločama.
Nije dugo trajalo, par kilometara i iskrcalo me pred neuglednom zgradom na kojoj i nije bilo nekog znaka da je baš tu “obećana zemlja”, osim prljavog izloga s nekakvim vinilima u njemu.
U butigi i pored količine, nije bio neki izbor u rock dijelu. Jest da sam kupio nekoliko vinila, ali svi osim jednog su mi ostali u magli. A onaj koji nije, bio je kompilacijski album Jethro Tull, “Living in the Past”.
Znao sam da je “Thick as a Brick” vani, i dakako, imao sam svaku notu u glavi, ali nije mi bilo jasno postojanje ove kompilacije, jer nisam u tom trenutku znao za nju. Čim sam je uzeo u ruke, znao sam samo jedno – moja je!
Dupli album i to ne bilo koji. Mimo sadržaja, koji je btw impresivan, u ovom kontekstu me je oborio dizajn omota. Bio je to “skoro pa” kožni uvez, koji se po skidanju zaštitnog najlona lijepio za prste.
Prava, pravcata kartonska imitacija kože!
S tom sam relikvijom i još nekim (mislim da je jedan bio “Argus” od Wishbone Asha, ali se ne mogu zakleti), krenuo u obilazak grada.
Obilazak je značio neki dobar lokal.
Ekipa koja je sa mnom izašla me je odavno ostavila samoga, nisu imali živaca biti sa mnom dok sam prebirao po beskonačnim naslovima i odmjeravanju onoga što bih kupio.
Noge su me odnijele s glavne ulice u neku od sporednih, ali isto tako prometnih.
Uletim u lokal, zapamtio sam mu ime, jer smo u to vrijeme imali i romane “Talični Tom” ili kasnije “Srećko Munja”, a u originalu kao i ime lokala, Lucky Luke.
Ušao sam u bar i krenuo za šankom. Popodnevna ura, samo desetak faca unutra, nisam ni obratio pažnju tko su. Tek kad sam naručio svoju dozu tekućeg hmelja, osvrnuo sam se i ugledao, meni poznate odore Legije stranaca.
Lica opasna, prošarana brazgotinama, izrezbarena posjekotinama.
Napumpani mišići, ali sa svrhom.
Ukratko, osobe koje ne bi baš volio vidjeti u trenucima opuštanja.
No, sudbina nekako sve stavlja na svoje mjesto, jer onog trenutka kad sam paket stavio na šank da ga ne “meljem po podu”, izrezbarena faca koja je sjedila do mene, pita na lošem engleskom koje vinile imam (bilo je očito da su ploče u paketu).
Nabrajam što sam kupio, i između ostaloga spomenem “Living in the Past”. On me malo zbunjeno pita koji je to album, nije čuo za njega.
Odgovaram da ni ja isto tako, i vadim ga, pokazujem mu.
Uzima u ruke “kožom” uvezeni album i pita me gdje sam ga pokupio?
Kažem mu da je butiga stotinjak metara od bara.
Ostavlja album na šank, izlazi iz bara i nakon destetak minuta vraća se sa smješkom i s albumom pod miškom.
Pita me što ću piti, pa ja onda njega, pa onda… , i postali smo braća po albumu!
Nakon treće/četvrte/pete runde pitam ga da slučajno ne zna za Đoku iz Trogira (koji je pristupio Legiji par godina prije!). Kaže da ga možda i zna, ali neki ili pak većina nisu tu pod pravim imenima (bilo je to ipak hipotetičko pitanje, više da ga se impresionira, nego da dobijem odgovor, jer ipak to je bio veoma brojni dio francuske vojske).
Nije dugo trebalo da nam se pridruži još par njegovih kompanjona, svi žgoljavi, od stotinjak kila žive vage bez sala.
Uhvatio sam sebe kako se smijem, dakako, u oblaku maligana, oko mene desetak njih, ukupno tona mišića i u sredini ja, manje od sedamdeset kila na nešto manje od dva metra, kost i koža.
U roku “od keks” smo postali prijatelji, a bilo ih je iz nekoliko zemalja i dakako, svi su došli u Legiju radi sukoba sa zakonom u svojim zemljama. Mnogi jer ih je život na to natjerao.
Od tog trenutka, pa sve do odlaska iz Jeddaha, imao sam osobnu zaštitu, hodao sam ulicama “pod njihovim patronatom”. Bio sam im neka vrsta mosta prema normalnom životu, a povezivala nas je ta ljubav prema muzici i grupi Jethro Tull.
Bila je to jedna od epizoda u životu koja se ne zaboravlja.
U biti, pamti se za cijeli život, jer ma kako i kakvi neki ljudi izgledali, nitko nije u stvarnosti onakav kakvim ga drugi vide, a što je najgore, kao što ni sam sebe ne vide na temelju svoje svijesti, nego baš kao odraz tih drugih ogledala.
Da, upoznao sam vjerojatno neke kriminalce tom prilikom, možda čak i ubojice, ne znm, to se ne pita u Legiji, ali istovremeno sam upoznao nekoliko ljudi koji su sigurno sušta suprotnost svome izgledu i statusu.
I sljedeći put kad sretnete nekoga, dajte mu priliku da vam ispriča priču, možda čak i lažnu, ali barem onu koju želi, i tek onda radite sudove o njima, jer fizicka razlika između majmuna i čovjeka jesu samo par kromosoma, ali empatija je ta koju čovjek može razviti, ma iz koje se sredine vinuo i ma gdje ga život odnio.
Stoga i taj naslov albuma “Living in the Past” može simbolički pretočiti cijeli sadržaj ovog događaja u jedno: da, prošlosti je tu da se ukaže, ali ona je prošlost, izbacite je iz sebe i pogledajte naprijed, jer to naprijed je ono što čini naš život i postojanje humanim, no matter what.
