U petak je započeo šesti po redu Super Uho festival, već četvrti put na lokaciji u šumi pored Primoštena tik do betonskog spavača koji se nikad probuditi neće, devastiranim hotelom Marina Lučica.
Po meni je to idealna lokacija u sjeni borova, blizu raznolikih plaža, s fantastičnim pogledom na grad, a dovoljno daleko od kuća koje imaju policiju na “speed dial”.
Super Uho, ljetno izdanje Žednog Uha nam šestu godinu zaredom (prve dvi u Šibeniku) donosi svjetske i domaće bendove i umjetnike koji su redom svojim radom stvarali scenu, utjecali na mnoge vrhunske bendove ili su i sami dio trenutne scene koja u nas gotovo pa ne postoji.
Tako smo do sada ovih godina imali čast gledati Mark Lanegana, grunge i punk pionire Mudhoney, Buzzcocks i Membraines, Peter Hook iz Joy Divisiona, a svi smo bili otpuhani energijom nastupa bendova koje smo prvi put čuli Earthless i Algiers.
Ove godine se očekivalo isto, a to je da čujem nepoznate si bendove, koje ću onda sigurno upamtiti i poslušati opet.
Došao sam u kamp festivala već popodne da se družim s boljom polovicom benda Tyger Lamb koji je prošle godine otvorio festival, a i da se ja i Geppeto okupamo i zapišamo svoj teritorij na koji ćemo se vratiti nakon druge smjene na poslu.
Zakasnio sam na domaće snage Seine, ali požuria sam navečer doći šta prije da uvatim Bob Moldea, lidera legendarnih hc punkera Husker Du i Sugar, bendova koji su direktno utjecali na stvaranje grunge scene kraja 80-ih.
Da nisam čitao intervju s njin, ostao bi iznenađen ga vidjeti na bini sasvim samog s Fender Stratocasterom (dobro, nitko nije sam kada ima Strata). A da mu nisam vidio sliku, mislio bi da je brat blizanac Larry Davida (glumca i scenarista Seinfelda) uzeo gitaru da zabavlja publiku. Bob je na reverbu do maximuma prašio svoje hitove iz 40 godišnje karijere i s novog albuma, volio bih nabrojati neke, ali samo bi lagao.
Poneki ljudi su znali stihove, ostali su samo pratili. Bez pomoći loopa (ono kada nogom stisneš botun i snimiš glavni dio svoje pisme, da bi to pustio da se vrti dok sviraš solo), Bob je svirao ritam gitaru i činilo mi se kao da su mu sve pjesme iste.
Normalno da nisu, i normalno da ja kao neko ko nisam njegov fan ne mogu tu srati kako je bilo, ali za moje žedno uho on sam kao glazbenik nije bio dovoljno zanimljiv da me zabavi. Ali da se trudio, trudio se, čak i kad se i nebo okrenilo kontra njega. Na nekih pola svirke, oko 22 sata počelo je puhati što je vjerno i bez greške najavilo oluju.
Onda je počelo lagano kišiti, pa grmiti i ubrzo smo svi bili mokri, samo je čelava glava Boba još više sjajila i nastavila pjevati novi album simptomatičnog naziva “Sunshine Rock” u plemenskoj i mističnoj nadi da će otpuhati crne oblake rokenrolom. Ipak njega zovu ocem Indijanskog Rocka (Indie, točnije). Da ima dugu kosu tresao bi s njom kao prijatelj mu Dave Grohl, ali taj dodatni efekt je ostavio u 90-ima. Tehničari su panično počeli skupljati opremu iza njega, a redar je imao ručicu glavnog osigurača struje u ruci da sve isključi kada Bob zasjaji više nego što je potrebno, da ne bi završio kao nesretni Leslie Harvey koji je ostavio život na bini držeći čvrsto gitaru u rukama tog divnog proljetnog, ali kišnog dana 03.05.1972.
U momentima kada se publika razbježi kao da se nikada nije srela prije, mi smo svi skupa se zbližili kao da se znamo godinama. Intimno druženje ispod 2 šatora je isprva nerviralo tonca za pultom, ali kasnije je odustao, kao i moj Geppeto koji inače mrzi kišu, ali je nakon 10 minuta gužvanja pod našim nogama odustao od toga da sačuva frizuru i šetao okolo nadajući se uhvatiti koju pokislu mačku koja bi bila lakši plijen.
Bob je odsvirao sve što je htio, a mi do nekih 11 uri još smo se svi nadali da će zasjati sunce, ali ni mjesec se pojavio nije, pa sam u 11 i po već bio u krevetu razmišljajući o sljedećem danu festivala.
Hoće li domaći Kike Dok i atraktivna Shilpa Ray koji su trebali nastupiti nakon Boba se ugurati u raspored danas i sutra još ćemo vidjeti, ali čekaju nas sigurno domaći Fogsellersi, legendarni gitarista Marc Ribbot, Meon Lies i Art Brut.
Danas je lip, sunčan dan, neka bude bučan i radostan.
Foto: SuperUho / Zvonimir Bregeš
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
