Rokenrol kakvog smo najbolje znali je mrtav.
Onaj rokenrol koji se stalno puštao na radijima, na televiziji, opsjedao novine svojim tračevima, izlazio na uši onime koji ga vole, u uši onima koji ga mrze je mrtav. Već se hladi godinama, negdje oko 2 desetljeća i sada samo povremeno hoda kao zombi među nama.
A neću vam lagati, i ja mu često dajem jest, dobrovoljno ga hranim kao dosadne mačke oko kuće, komadom svoga mozga.
A i taj rokenrol 80-ih i 90-ih kada se stalno sviralo i kada je bio dio opće, a ne samo subkulture, je u početku bio sramota za one koji su odrastali na buntovnom, revolucionarnom rokenrol pokretu sa kraja 60-ih.
Potpisani poraz za one koji su se u dimu marihuane nadali promijeniti svijet.
Često tada na rubu zakona, na rubu egzistencije, uvijek u sukobu s bogatima i onima na vlasti.
Onaj rokenrol iza toga koji ja najviše pamtim je ipak uživao u svijetu, rijetko ga preispitivao, a najviše trošio. Kao da su odustali od iluzije da ljude i svijet mogu promijeniti, pa su odlučili uživati u njegovim zadnjim danima pred dugo očekivanu apokalipsu s našeg balkona. Uz časne iznimke naravno.
Svit je zasad preživio, ali taj rokenrol nije.
Prežvakavaju se neki stari materijali, izdaju reizdanja, raspadaju stari bendovi da bih iz njih narasla nova dva, potpuna ista kao i stara, nekad i sa istim imenom.
Izlaze autobiografije, monografije nakon mamografije, priče, zbirke, iskustva, vapaj tuge i nostalgije. Zarađuje se na tome lipo, jer još je puno onih koji se ne mogu pomiriti da je taj rokenrol mrtav, a i oni se ne osjećaju baš najbolje. Ostarili su i nisu spremni saznati za išta novo.
A to nešto novo već 13 godina se dešava u Benkovcu.
Usprkos tradiciji percipiranja Benkovca kao mjesto sajma i pečene janjetine sada makar jednom godišnje stanovništvo grada se doslovce udupla u pokušaju da i mladi dođu do svog glasa, bez da kupuju i prodaju nešto ili kolju životinje.
Buka koja se u startu nije svidjela svima, sada je pokret i uzor mnogim drugima u Hrvatskoj i šire.
Na jubilarno 13. izdanje Vlajternative došao sam točno na vrime popratiti prvi bend Stratos nešto malo iza 8 ipo navečer. A 7 sati kasnije premoren, umoran i nažalost sasvim trijezan krenuo sam nazad doma.
Došlo nas je dvoje, vratilo se duplo više.
Stari šibenski pankeri Stratus su svirali oldskul punk kakvog se i ja s nostalgijom prisjećam kada pomislim na dane moje, njegove, njihove, naše, vaše i tvoje Ekskurzije poljoprivredne škole iz Splita.
Nakon njih je zvuk sve brže i jače putovao kroz zrak, s metalcima iz Osijeka, Warhead.
Dobro, ali malo prežestoko za mene, pa se selim na šank utažiti žeđ pivom po akcijskim cijenama od samo 3 eura. Nije uopće mala i sporedna stvar kakve su cijene pića na šanku. Jer da su 5 ili više eura isto bi se zaradilo, ali bi se manje popilo i manje opustilo. A cijena karte za 7 bendova je bila duplo manja nego za jednog pjevača 170 km istočnije par dana ranije.
Nastavljamo sa Liquid Supercharge iz Pule sa simpatičnim pjevačem smišne frizure fudbalerke.
Imao sam najbolju želju da ih ponaosob recenziram, ali jednostavno od prevelike buke u glavi nisam stigao razmišljati, kamoli pamtiti ili pisati. Zato je bilo lipo šetati po platou i viditi sve drage ljude, meni poznate i nepoznate. Bez prirodne i umjetne pomoći sastrane imao sam dojam, oni stari idealistički i duhovni da smo svi mi prijatelji, samo neki se još nisu upoznali.
Na kraju platoa kao neka kulturna oaza su se redali štandovi sa pločama, kazetama, kompakt diskovima, knjigama, plakatima, fanzinima, majicama, naljepnicama, beđevima…divnih ljudi koji se sigurno neće nikada obogatiti s tim šta prodaju.
U biti vrlo je vjerojatno da ih je ljubav prema alternativi, umjetnosti i svim verzijama rokenrola u životu dovela u dug. Ali samo onaj materijalni, dok su, koliko god to sad patetično zvučalo duhovno bogati i ispunjeni.
A i ja sam ispunjen kada vidim sav taj mladi svit koji izgleda kako želi da izgleda, buntovne, ali i pacifističke naravi.
Doduše i policiju sam vidio na par mista, i njih mi nije nikad užitak susresti, jer uvik se preispitujem jesam li šta skrivio i hoće li me opet u marici provozati. Takav mi je filing i kada granicu prelazim, a u zadnje vrime, bez razloga i na naplatnim kućicama. Valjda me te spuštene rampe plaše.
No policija se čini se dosađivala, s ili bez dva čepića u ušima.
Zvijezde večeri su bile legende engleskog panka, stariji bend i od mene, suborci Clasha Toy Dollsi.
Nevjerojatno je za zamisliti kako su neki klinci iz 1979. imali iste more i brige i želje i snove kao što je to ima neki klinac u Benkovcu, Splitu ili Zagrebu 2024 ili 1997. Taj bunt i prkos, izraz nezadovoljstva ili izljev sreće, ne da je još živ, nego nam je nasušno potreban da zdravo živimo.
Toy Dollsi su bili tu da nam se pridruže u borbi i ispričaju svoj put. A odradili su to muški i veselo uz naravno najpozitivniju gitaru rock scene, onu od druga Olge.
Shvatih brzo da su Hladno Pivo onu ludu stvar ‘Bubašvabe’ uzeli od njih, a i ostali repertoar je bio u tom i ozbiljnom i zajebantskom energičnom hopa cupa engleskom punk rock ska ritmu.
Evo sam ih počastio sa 8 pridjeva, blago im se.
Sat ipo nas nisu pustili na miru, par puta se vraćali iz mrtvih na bis i potpuno ispunili visoka očekivanja. Doduše ne moja, jer ja na njima ipak odrastao nisam, ali na Hladnom Pivu jesam. Odlučili su nastupati bez ionako već dosadnog feminiziranog Mile Kekina i svirati ono jedino šta im i vridi, a to su prva 3 albuma benda, jedina tri koja sam uopće ikada kupio i slušao.
Milu je zamijenio pjevač Deafness by Noisea i to je učinio tako da nismo ni primijetili da se nešto promijenilo, osim veče energije, motivacije i kilaže.
Sreća promijenilo se ipak ime u Savršeni Marginalci (ime pisme s prvog albuma), jer da nije, to bi opet bilo u rangu ljigavosti Prljavog Kazališta 1 i 2, Parnog Valjka bez Akija, Daleke Obale bez Bana i Hrepe, taksija bez vozača.
Odradili su to brzo i žestoko, nadobudno i veselo i jedino što bi prigovorio je naporno najavljivanje poimence baš svake pisme. To sam doživio samo od Vuce, jer je on ovisnik o pažnji i potvrdi vrijednosti i mora čuti reakciju publike na svaku najavu hita.
No dobro, to je ciciban šta nas je dočekalo nakon njih.
Death metal bend Porazium iz Zagreba.
Nisam objektivan, u biti baš sam grez, ali u 2 ipo ujutro to je nešto najgore što sam mogao čuti u tom trenutku života. U normalnim okolnostima da toliku jačinu agresije i buke netko pusti doma na zvučnike odvezlo bi ga prvo u pritvor, onda na psihijatriju.
Za Rammstein sam se zezao da su bend sa soundtrackom za ići u rat, s Poraziumom bi krenio na neprijateljske bunkere s mačetom, spreman na smrt i poraz. No, meni su rock zombiji pojeli mozak, to smo već zaključili, ne slušajte mene.
Ono što je trebalo biti melem na ranu, oko 3 ipo ujutro su bili Neon Lies, zadnji bend na repertoaru o kojem sam čuo oprečna mišljenja do tada, ali sam se htio sam uvjeriti.
Nekad bi se bendovi tukli koji će biti zadnji, završiti show, poslati ekipu doma. Ali u ove rane ure, kada je prekasno za jest, a pre rano za doručak to i nije neki uspjeh. Tada nastupaju i ostaju samo najhrabriji i najbudniji za laku noć i dobro jutro.
Žao mi je, ali smo odlučili sjest u Žuću, upaliti Krankse i promašiti put za Split.
Vratiti se na pravi put, a da nije autoput i s pogledom na padajuće zvijezde doklipsati do Splita u 5 ujutro, bez većih fizičkih posljedica.
Organizatori Vlajternative nisu više klinci, ne triba njima tepati i tapšati ih po ramenu sa ovakvim tekstovima, triba ih podržati i pomoći im da se ovako nešto nikada ne zaustavi i bude s vremenom samo još veće i duže.
Po mogućnosti još 2 dana duže, da to bude pravi vikend festival.
Vidimo se opet!
Foto album:
foto: Jelena Rogošić / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
