Kad sam vidio najavu koncerta francuske jazz pop pjevačice Cyrille Aimee u Splitu, nisam bio siguran što očekivati.
Moram priznati da nisam ranije praktički ništa njeno slušao, ali sam čuo da je cijenjena u jazz krugovima. Usporedbe s Michaelom Jacksonom, Sarah Vaughn i nekim drugim izvođačima su mi se, nakon slušanja nekoliko njenih albuma, učinile potpuno pogrešnim i navođenjem na krivi put, kao i napisi o njenom potpuno drugačijem vokalu i specifičnoj boji glasa.
To je mogao napisati samo netko tko nije baš puno glazbe i pjevača u životu čuo.
Prvi njen album kojeg sam poslušao bio je novi „A Fleur de Peau“, vrlo dobra kolekcija funka, pop jazza, bossanove, balada i soula, suvereno otpjevana i izvrsno aranžirana.
S obzirom da je Cyrille poliglot, živi u New Orleansu, Francuskinja je s korijenima i iz Dominikanske republike, a za vrijeme pandemije, kako nam je sama ispričala, sagradila je kućicu u džungli Kostarike i tamo živjela, pjeva na engleskom, francuskom, španjolskom i portugalskom, a po potrebi i talijanskom.
Pa dok je novi album više pop, prethodni, „Petit Fleur“, snimljen u New Orleansu, već je pravi, klasični jazz album s puno scat pjevanja, i priziva duhove Louisa Armstronga, Elle i Billy pa čak i Edith.
S treće strane, „I’ll be Seeing You“ iz iste godine, snimljen s gitaristom Michaelom Valeanuom, potpuno je akustičan užitak, apsolutno minimalističan i možda i najdraži mi njen album kojeg sam stigao preslušati.
I stariji albumi bili su uglavnom u jazz điru, tako da nisam bio siguran što očekivati od koncerta.
Dva dana prije Splita nastupila je u Zagrebu u Kinu SC, a dan prije u Novom Sadu, ali nisam našao ni jednu recenziju koncerata do samog splitskog.
Na pozornicu potpuno rasprodanog Hrvatskog doma, Cyrille Aimee kvartet popeo su oko 20.15 i odmah se po uvodnim taktovima dalo pretpostaviti u kojem će smjeru krenuti koncert.
Započela je dvjema skladbama s novog albuma, dakle više pop jazzom s jednim iznimnim solom pijanistice Hile Kulik.
I basist Joe Downard koji je mijenjao bas gitaru i kontrabas, a posebno perkusionist Pedro Segundo pokazali su otpočetka da imamo posla s ozbiljnim glazbenicima koji mogu svirati funk, pop, ali i klasični jazz.
Meni je vrhunac koncerta bio već na trećoj pjesmi, „Casita de Piedras“, koju je Cyrille najavila pričom o građenju kuće u kostarikanskoj džungli, i baš izgovorila hrvatsku riječ kuća.
Usput nas je i pozvala, ako dođemo u Kostariku, da je potražimo baš u džungli.
Interesantan je bio i njen odnos s publikom koja joj je jela s dlana, premda mi se činilo da je većina posjetitelja tu prvi put čula miss Aimee.
Kako je koncert odmicao sve je više do izražaja dolazila razigranost bubnjara Pedra Segunda, a onda je u jednom trenutku (u pjesmi „Beautiful Way“) udario nekoliko minutni solo na svim udaraljkama koje je ponio, od bubnja, cajona do ručnih šuškalica.
Izvedena verzija Brelove šansone „Ne me quitte pas“ od dosadnjikave se verzije prometnula u punokrvnu južnoameričku feštu razigranog benda i Cyrilleinog scat pjevanja koje joj izuzetno dobro ide i gdje je pokazala svu raskoš vokalnog talenta.
Kasnije je otpjevala i verziju klasika „You are So Beautiful“ u kojoj je sudjelovala i publika, što baš i ne viđamo na jazz koncertima.
Nakon sat vremena došao je kraj regularnog dijela koncerta, a onda je nakon ovacija nazočnog publikuma, bend odsvirao, čini mi se, izvrsnu „Odjus Fitchadu“ (Maya Andrade je to maestralno izvela) i preselila nas u Brazil i južnoameričke amazonske vode i plaže Rio de Janeira, što je bio drugi vrhunac koncerta.
Osobno, volio bih da je više svirala vlastite skladbe, i da je koncert bio malo više jazz u stilu njenih ranijih albuma, no i ovako, bila je to lijepa glazbena večer u gradu u kojem imate pristojan broj ovakvih zanimljivih jazz i klasično glazbenih vrhunskih koncerata u Hrvatskom domu, dok rock scena spava zimskim snom.
Svaka čast Vanesi Klevi i ekipi koja se potrudila sastaviti vrhunski glazbeni program koji traje cijelu godinu i koji vadi ovaj grad iz kulturne učmalosti u koju je zapao zadnjih nekoliko godina.
foto album:
* sve fotografije Zdeslav Benzon / MLP-U
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala