Ustav Republike Hrvatske:
- Ustavna osnova – Pravo na zdrav život
Prema čl. 69. Ustava RH:
“Svatko ima pravo na zdrav život.”
Buka koja prelazi dopuštene granice može ugroziti zdravlje ljudi (npr. stres, poremećaj sna, oštećenje sluha), što može biti razlog za ustavnopravnu zaštitu.
- Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života
Prema čl. 35. Ustava RH:
“Svatko ima pravo na poštovanje njegova privatnog i obiteljskog života, doma, časti i ugleda.”
Prekomjerna buka (npr. noćni izlazak iz noćnih klubova, građevinski radovi, promet) može narušavati mir u kući, što može biti predmet ustavne tužbe.
- Pravo na zaštitu okoliša
Prema čl. 70. Ustava RH:
“Svatko ima pravo na zdrav život u zdravoj okolini.”
Buka je oblik onečišćenja okoliša, a država je dužna osigurati mjere za njezino ograničavanje.
Napretkom civilizacije u životu običnih ljudi utkao se i pojam ustavno pravo na … .
Tumačenje termina „ustavno pravo“ je i stručno i laički gledano, jednako i jasno, nitko ne smije zadirati u ta prava i pod ikakvim razlogom.
Jedina institucija koja ga može modificirati, mijenjati jest sabor dvotrećinskom većinom, na prijedlog vlade.
To ustavno pravo na osnovne civilizacijske tekovine jest sinonim našeg doba, ali njegovi korijeni sežu daleko u povijest ljudskog roda.
U današnjim modernim društvima, ustavom države su zajamčene neke vrijednosti u kojima, bez drugačijeg tumačenja, mijenjanja istog i skretanja u „neke druge vode“, nitko ne bi smio dirati, a ni zadirati.
Ustavno pravo na pitku vodu, ustavno pravo na čisti zrak, … , ustavno pravo na nepovredivost osobe kao ličnosti, ustavno pravo na internet (nažalost, samo u nekim zemljama!) – ili, ukratko, ustavno pravo na život dostojan čovjeka po današnjim standardima.
U tu kategoriju spada i ustavno pravo na dostojan život u okruženju koje decibelima mjeri svoj status ustavnosti.
Kao i kod onečišćenja zraka, i naš okoliš može biti onečišćen bukom.
Nažalost, ta manje spominjana kategorija katkad zna biti i najgora u paketu privilegija modernog čovjeka, u paketu koji je izložen promjenama na nekim drugim razinama od nacionalne.
Zakonom o lokalnim zajednicama, istima je dana mogućnost da mijenjaju, između ostalog, i razinu buke u kojoj žive stanovnici te sredine.
Kako su male sredine vrlo sklone utjecaju raznih (čitaj, bogatih) lobija, a i u općoj atmosferi pogodovanja i korumpiranosti, vrlo se lako dogodi da se na lokalnoj razini izglasavaju odluke koje kao posljedicu imaju negaciju ustavom zagarantiranog prava i pretvaranje života lokalnog stanovništva u pakao.
Nema puno tome da je Hvar svojevremeno bio talac diskoteke, koja je terorizirala cijelo naselje, a kao kulminacija, nedavna događanja, kad je zbog nerada (da li samo nerada?) državnih i inih institucija, „narod uzeo pravdu u svoje ruke“
Scenarij koji bi se mogao preslikati na bilo koje mjesto u državi, te je time zorno na površinu isplivala jedna činjenica i nametnula imperativ provedbe.
Naime, svi zakonski okviri u kojima se kreće kategorija „ustavno pravo“ ne smiju se spuštati ispod nivoa na kojem odlučuje vlada i dvotrećinska većina u Saboru, koja bi te odluke prihvatila (ili odbila).
I ne, ovo nije negiranje demokracije, već mehanizam za njenu provedbu!
Nitko, ali apsolutno nitko, ne smije svojim radom, djelovanjem i postupcima oduzimati pojedincu ono što mu ustav države čiji je građanin, jamči.
Ne jednom smo i prije Hvara bili svjedoci brutalnog oduzimanja zajamčenih prava, s kojima sudovi rijetko u nekom razumnom roku izlaze na kraj, ako ta kršenja uopće i dobiju sudski epilog.
Država je dužna po ustavu štititi svoje građane od svega što im ugrožava egzistenciju ili negira ustavom zajamčena prava i slobode.
Stoga, još jednom, osim vlade i sabora, oduzeti svim razinama potencijalnog odlučivanja mogućnost da to i rade kad su ustavna prava u pitanju – i tu priča završava.
(dakako, ovdje se ne govori o javnom interesu, npr. blizina aerodromske sletno/poletne piste i okolnih stanara i slično, .. , koje su pak zasebna kategorija rasprave i regulacije)
I kad o investicijama govorimo, kojima sada navodno prijeti opasnost od bankrota, svaki je investitor znao ili morao je znati koja je razina buke dopuštena (nepoznavanje zakona ne oslobađa od odgovornosti).
Svaki je investitor morao znati da se zakoni moraju primjenjivati u okvirima u kojima su propisani, i njegovo djelovanje moralo je biti usklađeno s time.
Činjenica da nije, dovoljno govori o načinu razmišljanja, koji se i te kako brzo može promijeniti, ali i o inertnosti i korumpiranosti države, koja i pored pustih inspekcija i kontrola dopušta subjektima da krše ustavna prava lokalnog stanovništva, a istovremeno i krše veliki broj pozitivnih zakona Republike Hrvatske.
I tako 27 godina.
Ovo je za Guinnessovu knjigu rekorda…