Sve dobre priče započnu slučajno. Ova s ponovnim okupljanjem najzanimljivijeg splitskog alter rock benda (neka se drugi ne naljute) Zidar Betonsky, započela je prošle godine na istom ovom festivalu, Ispod bine.
Lani je festival ugostio, između ostalih, i legendarnog eksperimentalnog jazz trubača Roba Mazureka koji je s pulskim bendom Roj Osa priredio večer za pamćenje. Taj je nastup zabilježen i na vinilu kojeg bend i Rob prezentiraju za nekoliko dana u Hrvatskom domu i jedan je od vrhunaca splitske koncertne scene ove sezone. Jednako kao što je to bio i sinoćnji nastup Zidara.
Osoba koja povezuje Ispod bine i bend je Hrvoje Pelicarić, basist Betonskih i jedan od dvoje organizatora festivala posvećenog umjetnosti oblikovanja zvuka i svega onoga što zvuk može, koji je ove godine proslavio svoj deseti rođendan, i prema najavi zadnji je u ovom obliku.
Lamentiranje o tome što prolazi klub Kocka i kako je i ovaj festival zamalo propao zbog nedavne zabrane rada jedinog kluba u kojem se ovakvi koncerti mogu održavati ostavit ću za poseban osvrt, ali mislim da se i nadležni u gradu moraju malo više potruditi, jer pojačan interes mladih u Splitu za nezavisnu rock kulturu definitivno je vidljiv zadnjih godina, bez obzira na konstantno bombardiranje kič neukusom koji dolazi sa svih strana i naziva se glazbom (posebno trap cajke i slične antiglazbene pojave).
U međuvremenu su članovi Zidara odlučili da ih i dalje pogoni istinska strast za glazbom, jer se praktički nitko od njih nije potpuno odvojio od stvaranja i sviranja. Možda je najveća prepreka bio boravak pjevača Edija Raosa u Irskoj, no slična situacija nije smetala ni Kriesu da svira i postoji, pa tako neće ni Zidarima.
A Zidar Betonsky su od samih početaka i stavom i glazbenom beskompromišnošću, istraživačkim duhom, propitivanjem i pomicanjem granica svog izražaja bili jedinstvena pojava na splitskoj glazbenoj sceni.
Na svom jedinom službenom albumu, koji je izašao na cd-u u maloj nakladi 1997., uspješno su kombinirali industrial, noise rock i elektroniku s punk energijom i vlastitim osjećajem za pravdu i eksperiment. Bilo je tu elemenata Big Blacka, Ministryja, plesne glazbe (njom se kasnije bavio Hrvoje Cokarić) i Zidari su eventualne svoje hrvatske suplemenike morali tražiti izvan Splita, iako su u Splitu djelovali vrlo zanimljivi bendovi poput No Comment, Rapa Nui, Rumpelstinski ili Touch Friction i moglo bi se reći da je Split tih godina imao scenu.
Srodnici Zidaru bili su prije zagrebački noise eksperimentatori Sexa ili Trobecove krušne peći, iako je Zidar bio baš splitsko dijete, no s puno širim stanjem uma od lokalnog. Slično kao i u Rijeci devedesetih, izostala je diskografska potpora sceni tako da iz tog razdoblja imamo vrlo malo toga službeno zabilježenog. Tek nešto demo snimki i koncertnih zapisa i taj jedan album Zidara (iako je kasnije izašlo još njihovih projekata s glazbom za kazalište).
A Zidari i nezavisna kulturna scena u Splitu bili su vezani neraskidivim vezama. Sa svojim kazališnim alter egom Fractal Falus Teatrom (osnivač Hrvoje Cokarić, već spomenuti član Zidara), radili su glazbu za predstave i nastupali širom zemlje, ali i Europe na raznim kulturnim zbivanjima. Od predstavljanja knjiga, performansa, do vrlo zanimljivih predstava alternativnog teatra.
Na žalost, sve je to vrlo kratko trajalo, negdje do 2001. kad se bend prisilno ugasio, jer ih je život odveo na različite strane, Pelicarića u Zagreb, pjevača Raosa u Irsku. Kako kaže Hrvoje Pelicarić, Zidari se nikad nisu službeno raspali, iskra zapaljena 1995. postojano gori i danas i samo je malo potaknuta prošlogodišnjim susretom od kojeg su počele pripreme za ovogodišnji festival i prvi nastup benda nakon četvrt stoljeća.
A koncert je bio bomba!
U nedostatku pjesničke inspiracije moram se poslužiti modernim kolokvijalizmom.
Od samog početka osjećao se pozitivan naboj među publikom, ali i na pozornici. Bend koji nije javno svirao toliko dugo vremena okupio se zbog gladi i žeđi za svirkom. Potaknuti općom društvenom situacijom, iskusniji, sigurniji u ono što žele, obogaćeni dojmovima proteklih godina, kako rekoh, nitko se od njih nije previše udaljio od glazbeno scenskih djelatnosti (gitarist Zdeslav Kukoč u Kazalištu lutaka, drugi gitarist Tonči Bakotin – Ruzina bavio se glazbom cijelo vrijeme, Pelicarić postao sound artist i tonac, kao i elektronski mag, a Cokarić svojim elektronskim albumima koje sam imao prilike slušati, probijao granice moderne inteligentne plesno intelektualne glazbe).
I to je sve stalo na scenu sinoć u Kocke pred dobrano ispunjenim gledalištem. A odsvirali su maestralno. Coka je između pjesama deklamirao stihove i parole pomoću megafona, na zidu iza benda vrtio se video zapis, ritam s matrica je pržio dok su gitaristi sa strana stvarali režeću buku, a bas pulsirao i nosio zvučnu sliku. Raos je, glasa izmijenjenog efektima, pjevao angažirane stihove koji su danas, jednako kao i prije tridesetak godina kad su nastali, aktualni i potrebni.
Kanalizirali su buku Big Blacka, ritam i frenetičnost Ministry, suzdržanost NIN, a ponajviše svoja osobna proživljavanja zadnjih desetljeća. Kad bih zatvorio oči bili su to još uvijek oni isti dvadesetogodišnjaci, željni svirke i dokazivanja i pokazivanja puta kojim oni žele kročiti i za sobom odvesti one manje kreativne ili odvažne.
A u publici je bilo dovoljno kreativnih i odvažnih kojima se defintivno sviđao put kojim su nas Zidari vodili.
Redale su se pjesme jedna za drugom, bez prevelike pauze, ritam je tjerao na ples, hipnoza na najjače, možda bi im koristio još prstohvat glasnije buke. Drmala je “Komsomolska”, “Nova Zemlja”, “NSNNM”, “Samo Ja”, “TV”, “Zašto“, pred kraj izvrsna verzija “Siguran” s cijelom televizijskom najavom.
A onda je nakon sat vremena frenetične svirke bend sišao s pozornice, a ostala su samo dva Hrvoja, Pelicarić s elektronikom i Cokarić na megafonu. Kako je skladba, ovoga puta potpuno elektronska, išla kraju, začula se Internacionala. Uz zvuke Internacionale i njih dvojica sišli su s pozornice i to je bio kraj,
Odsvirali su skoro cijeli album, natopljeni znojem i opijeni novim izazovima otišli u backstage.
Jer, kako su sami rekli nakon nastupa, nema nazad. Zidari spremaju nove nastupe, nove projekte, ne nužno slične ovom što smo čuli na koncertu. Elektronika, koja je i do sada bila bitan dio zvučne slike, mogla bi dobiti još prostora.
Zidari su pokazali da su itekako potrebni i danas. To je pokazala i publika, svojom brojnošću i angažmanom. Osmijesi nisu silazili s lica ni nakon koncerta, ljudi su u grupicama pričali o glazbi i doživljenom soničnom pročišćenju.
I zvuk je bio dobar i sve im je išlo na ruku. A najviše oni sami sebi. Jer ostaje nada da bi i neki mladi mogli krenuti njihovim putem. Pronalaženjem drukčijeg u glazbi, guranjem Splita u pravom smjeru, daleko od ksenofobije, straha i zatvaranja u svoj mali tor.
Jer angažirani rock tome i služi.
Ovo je bilo zadnje izdanje Ispod bine festivala, no on će, prema riječima Hrvoja Pelicarića, vjerojatno i dalje živjeti u nekom drugom obliku, vjerojatno i na drugom mjestu.
A nama ostaje nadati se reizdanju kultnog crnog albuma, kao i novim susretima s ovim eklektičnim i originalnim bendom.
Koji je i stanje uma, i to ne samo splitsko.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/MLP-U
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
