Oliver Dragojević je bio sastavni dio Splita koji danas ne postoji.
Samo đir priko Rive u sedamdesetima, kraj Belvedera ili u njemu, i moći vidjeti Smoju, Zdenka, Borisa, Tomu, Juricu, Pajdu… , niz se nastavlja i poprilično je velik.
Ono što je zajedničko svim tim osobama, od kojih nekima danas stoji samo ime bez spomena, je bilo da su bili naši, životni, dio živog organizma koji je bujao ulicama, kaletama, betulama, kafićima, konobama, i, dakako, otvorenim splitskim prostorima. Tvorili su bilo grada koji se dičio mediteranskim mentalitetom, kozmopolitskim štihom i nadasve, umjetničkim dodirom svega što je postojalo u njemu. Čak su i beštimije od prostih vulgarnih izraza dobile svoje vrednovanje (Smoje: “Kurac nije gruba rič, gruba rič je mržnja, rat…”).
Da bismo još bolje shvatili okruženje, ali i ulogu Olivera u njemu, moramo istaknuti činjenicu da je Split vrvio pjesnicima, koji se nisu libili pisati, ne samo poeziju, već i stihove za pjesme koje su redom bile izvedene na Splitskom festivalu, ili pak glazbenicima koji su, pored ozbiljne glazbe, skladali pjesme koje su isto tako imale svoje mjesto na nekom od Splitskih festivala.
I ono treće, ali možda s humane strane najvažnije, sve ste te osobe, likove, osebujne ličnosti mogli sresti svaki dan ili na peškariji, Matejuški, ili u Holcera, ili u Belvederea, ili pak na Rivi. O Starom Placu se ne treba trošiti riječi, jer i Hajduk je u to vrijeme bija nešto sasvim drugo.
E da, nosija je bili dres …
Oliver se brzo profilirao na splitskoj sceni, poglavito zahvaljujući Zdenku Runjiću i Splitskom festivalu. Bio je redovit ne gost, već gotovo domaćin na manje-više svim Splitskim festivalima tog doba, izvodeći danas već antologijske evergreene.
Slava mu je rasla, prerasla Split, prešla lokalne granice i Oliver je postao jugoslavenski izvođač kojeg su svi željeli vidjeti u svojoj sredini. No, Oliver je imao ono što danas gotovo nitko nema, a u ono vrijeme to je bila osnovna karakteristika svih javnih osoba splitske scene.
Imao je osobnost i integritet.
A to se recimo, očitovalo u tome da ljeti nije nastupao. Ajmo još jednom, kad je “jematva” i najbolje vrijeme za “ubrati lovu”, Oliver se povlačio u Vela Luku, živeći život ribara, mještanima mjesta, i nije odgovarao na nikakve pozive za nastupe, ma koliko primamljivi financijski bili. Jednostavno, imao je svoj život i njega nije htio nikome i ničemu podrediti!
Danas se čini nevjerojatnom scenom da „zvjjezda“ njegove veličine slobodno pije kavu u Bobisa na Rivi ili u Koteksu. Danas je nezamislivo da su mu se na ulici obraćali kao “dalmatinskom vrdunu”, a pogotovo danas izgleda bizarno da mu se netko obraćao s “Di si, Čoro?” (jer je ima lente ka dno o’demižane).
Sve je to bio Oliver Dragojević, čovjek koji je bio u stanju sjesti sam za klavirom i pred 10 ili 10 000 ljudi prirediti događaj za pamćenje, dva sata bez stanke, a da atmosferu u prostoru nije spustio ni za jedan stupanj, naprotiv…
Svojim je pjesmama obilježio cijelu jednu epohu, a koliko vidimo, i svojim životom.
Koliko je danas vrjednovana njegova legislativa, nažalost, pokušajmo je pogledati kroz njegovu prizmu, vrlo je diskutabilno. Zna se da nije volio velike šušure, nije volio grandiozne i prazne predstave, nije volio publicitet koji nije počivao na zaslugama, pa i kad je, ipak ga nije volio.
Cijeli se život kretao u svojim granicama komfora i nikad nije dopuštao nikome da ih prijeđe, dakako, osim intimnih prijatelja s kojima je cijeli život dijelio stol, bocu vina i teću brujeta.
Stoga, gledajući što se danas događa, i kad bismo sve skupili na vagu, moramo reći, Oliver ovu pompu oko njegove smrti sigurno ne bi volio i još manje bi je odobrio, da može…
Ono što možemo, na našu, pa i njegovu sreću, jest njegov opus, njegove pjesme koje su dijelom postale dio narodnog folklora Dalmacije. I neće proći dan, a možda već i jest, da se “Galeb”, “Cesarica”, “Pape ..”… , smatraju narodnim pjesmama.
(Sjetimo se pjesme “Vratija se Šime”)…
Split će biti crn, bijel ili crven, ovisi tko piše povijest. Pjesme će biti uvijek, potreba za idolima nikad neće nestati, narod će uvijek biti ono što jest – u većini slučajeva ovce koje šišaju, i one su zahvalne. Svega će toga biti i kad nas ne bude.
Ali, na sreću, nadamo se da će postojati i Split koji se veže uz Olivera, “Galeba”, Split koji se veže uz “Feral”, Split koji se veže uz “Naše malo misto”, Split koji će, koliko-toliko, odolijevati najezdi barbara.
Jer bez njih, Split će biti split i ništa više od toga, prazna ljuštura bez sadržaja, ogoljeni kulturološki kostur jednog grada koji je izgubio svoj identitet.
Biti siromašan (duhom) nije spoznaja, to je činjenica koja prelazi u svijest onog trenutka kad pogled na svijet oko tebe prijeđe prag osnovnih životnih funkcija i počne se prikazivati kao potreba za nečim višim, za umjetnošću, koja je i jest tu da ispuni tu ulogu.
Nažalost, taj proces nije evolucijski usađen u čovjeka, već ga svatko polazi za sebe u odnosu na obrazovanje, okolinu, intelektualni kapacitet, pa i inteligenciju u nekom obliku.
Svjedoci smo, nažalost, da su ti procesi svake godine sve sporiji, i rjeđi, i kao po nekom scenariju (‘Idiocracy’) imaju tendenciju kretanja prema nuli.
A matematika je zajebana stvar.