Kad je prije pola stoljeća izašao album „Dnevnik jedne ljubavi“, bila je svojevrsna senzacija, jer se u sred šlagerskog (tin pan) okruženja vinuo čak i na tadašnje top liste. Štoviše, iako početna tiraža i nije bila ni blizu liderima tog doba, vrijeme je bilo na njegovoj strani, jer se konstantno prodavao u nekim tiražama i, kako je sama Josipa rekla, prodaje se do današnjih dana (samo u Lisinskom nakon koncerta 40-ak komada vinila, brojka koliko god izgledala mala, danas skoro nedostižna većini novih izdanja).
(btw. na netu su top liste prodanih vinila, dok se podatak o broju prodanih vinila ne može pronaći!)
Album je nastavio svoj život tijekom dekada koje su prolazile i u neku ruku se odvojio od Josipe, „kao da je želio reći, pusti me, ostavi me, da živim po svome“
Razumljivo, jer je sastavljen od briljantnih vinjeta u kreaciji tandema Metikoš / Krajač, i jedan je od albuma tog doba koji su obilježili cijelu diskografiju naših prostora.
Josipa Lisac predstavlja svojevrstan fenomen na našoj sceni. Ne povikujući se trenutnim trendovima i nikada ne pristajući na komercijalne kompromise, svojim je tvrdoglavim odbijanjem pretakanja opusa u komercijalniju, pitkiju varijantu, sebi priskrbila auru umjetnice u punom smislu te riječi. I da parafraziram samu Josipu, za naše je podneblje čak „too artistic“.
No, s druge stane, ta vjernost sebi i svojem viđenju stvarnosti kroz muziku, joj je priskrbilo nepodijeljene simpatije u okruženju, pa čak i od osoba koje ne preferiraju njenu muziku. A to znači puno, jer tim je statusom dugoročno osigurala pune dvorane i prostore u kojima nastupa.
Koncert u kuli Kamerlengo je bio baš takav, beskompromisan, svidjelo se to kome ili ne ..!
Kako je povod „turneje“ bila proslava pola stoljeća izlaska albuma „Dnevnik jedne ljubavi“, veliki dio repertoara je bio sastavljen od obrada pjesama s albuma.
Obrada je obrada i dobra obrada treba biti različita (u protivnom je reprodukcija!), ali mora sačuvati esencu originala. E sad smo na skliskom terenu, jer smjer u kojem obrada ide kod duboko ukopanog originala u biti nikada neće susresti onu razinu zadovoljstva slušanja, kao original.
Razloga je puno, ali većina sjedi na osobnim premisama i percepcijama originala.
To se u biti najbolje vidjelo na bisu, kad je Josipa izvela „Ležaj od suza“, neznatno odmaknut od originalne izvedbe, poglavito u instrumentalnom djelu. I da potvrdim gore navedenu tezu, osobno, najmoćniji trenutak večeri.
Ovime ne umanjujem izvedbe prerađenih pjesama s albuma „Dnevnik jedne ljubavi“ i pri to se moram složiti s Josipom i sebi „skočiti u usta“, morate se mijenjati, „kad vam na mobitelu iskoči da ga updatirate, onda to i napravite“.
Tako je i s pjesmama.
(Uostalom, cijelim se MLP-U portalom proteže teza o evoluciji izričaja, što dodatno potvrđuje ispravnost Josipinog pristupa.)
A Josipa, ‘ko Josipa.
Njeni su koncerti pak doživljaj za sebe, poglavito jer između svake pjesme ima mali monolog, a jednom ili dva puta u toku večeri i malo duži. Ti su monolozi narativno veoma siromašni u broju riječi, ali kad se spozna da svaka ta riječ ima svoju težinu, onda to naivno simpatično dobiva neku drugu dimenziju. Oslanjajući se na životno iskustvo, kroz njega progovara o današnjem svijetu i onome što se u njemu događa. Iako šezdesetosmaški smisleno izneseno, pogađa u današnju metu i dakako, na kraju izmami pljesak iz publike.
Njen je glas kao i kod svakog umjetnika njenog kalibra došao u skladu s godinama koje ima, pa čak ni to. Iako nije kao što je nekada bio, još uvijek se lijepo dade vidjeti da svakodnevna vježba u održavanju kvalitete daje rezultate.
Prateći bend je kao i uvijek, na visini zadatka. O tim se ljudima više i ne isplati pisati, jer je svaki u svom fahu vrh naše scene. Bubnjevi su bilo dobro ozvučeni , tako je i Borna dominirao zvučnom slikom. (Doduše, moram se ograditi, nisam šetao po prostoru, tako da mogu govoriti o kvaliteti razglasa samo s jednog mjesta, na kojem sam sjedio. )
I kad o tome, instrumenti su bili solidno / dobro ozvučeni, i Josipin glas, poprilično dobro. Ne mogu reći odlično, jer bilo je (rijetkih) trenutaka kad glas nije bio kristalan / razumljiv.
Sve je to pridonijelo da se komotno može reci da je produkcija, kad je zvuk u pitanju, bila u rasponu zadovoljavajuća / dobra.
No, to se ne može reći za rasvjetu. Iz ne znam kojeg razloga, dio reflektora je bio usmjeren u publiku. U biti, nije to ništa novoga, ali da se tijekom izvedbe ti reflektori stavljaju u funkciju, zasljepljujući publiku, to mi s nije svidjelo i ne vidim poantu u tome. Pri tom prvenstveno mislim za žuta svjetla iz pozadine pozornice i na trenutke bijela koja su visjela do ozvučenja. Funkcija je jasna, ali izvedba ne baš …
Produkcija je došla do izražaja u lijepoj, skoro pa psihodeličnoj verziji pjesme „Make up“, kad je Borna preuzeo skoro cijeli instrumentali dio (dok je „background“ išao s matrice!). Verzija impresivnija od originala, do te mjere da odskače do nivoa samostojne kompozicije. Osobno, vrh službenog djela večeri.
Službeni dio koncerta se okončao s izvedbom kompozicije „Magla“, koja je u ovoj verziji dobila neku vrst psych verzije. I kad se nasloni na izvedbu „Make up“, pogađate, za potpisnika ovih redaka, još jedan vrhunac večeri.
Josipa je održala lijep koncertu. U sparnoj ljetnoj večeri, bez trunke osvježenja u obliku nekog refula, jedino osvježenje je dolazilo s pozornice i Josipe prepune optimizma.
Kako vjerom u muziku, tako i u sam život.
*Fotografije nisu s koncerta koji je predmet objave.
Kad stignu službene, bit će zamjenjene!