Gnidrolog – “In Spite Of Harry’s Toe-nail”
01. Svibnja – 1972.

album-art

00:00

Krećem u posjet jednom neobičnom sastavu. Neobičnom počevši od imena, do samog muzičkog izraza.

Govorit ću o sastavu koji je imao sve predispozicije postati veliki, ali nikad nije došao ni blizu tom statusu, dapače, ostat će zapamćen kao jedan od onih opskurnih sastava koji su popunjavali ondašnju uzburkanu progresivnu scenu, ne uspijevajući prodrijeti do šire publike, iako su u potpunosti definirati svoj izričaj i razvili osebujan stil. Da ne bude zabune, ta opskurnost nema negativni predznak, ali je indikativna iz mnogo razloga.

Ovaj put se dogodilo ono što mi se inače događa kad radim emisije o velikim bendovima. Došao sam do pola sinopsisa i jednostavno shvatio da, ako ću grupu predstaviti onako kako sam zamislio, a to su u ovom slučaju dva albuma u jednoj emisiji, da jednostavno to neće biti to. Zbog vremenskog ograničenja, bilo bi to površno, plošno izlaganje činjenica i taksativno slušanje muzike, koja to ne može podnijeti. Ova je grupa je suviše kompleksna, da bi se tako jednoznačno mogla u potpunosti definirati, te samim time, zahtjeva daleko više prostora.
I zaslužila ga je!
Stoga sam odlučio, ide prva od dvije emisije posvećene ovoj grupi.


Gnidrolog

U ovoj emisiji ću predstaviti prvi album, “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, a u idućoj emisiji, drugi album “Lady Lake”, te zaokružiti emisije o ovoj grupi sa izvacima iz posljednjeg albuma, izdanog 2000. godine.

Gnidrolog je bio engleski progresivni rock band aktivan sedamdesetih godina. Oni koji znaju za njih, prepoznaju ih po jedinstvenom zvuku, koji se često uspoređivao sa daleko poznatijim imenima, kao Van der Graff Generator, Jethro Tull i Gentle Giant. Kažem, uspoređivao, jer Gnidrolog je bilo teško smjestit bilo gdje i zbog jedinstvenog zvuka koji su donijeli.

Prije nego počnem priču, da pojasnimo samo ime banda. Ovo neobično (i medijski katastrofalno) ime banda dolazi u stvari od anagrama prezimena blizanaca Goldring, koji su osnovali ovu grupu. Dunque, bend su oformila braća blizanci, Colin i Stewart Goldring, 1969 godine. Pridružio im se bubnjar Nigel Pegrum, koji je uz bubnjeve, svirao flautu i obou. Niegel je upravo napustio embrionalni Uriah Heep, koji se tada zvao Spice. Na basu i čelu su pridodali Petera “Mars” Cowlinga. Za vokal je bio zadužen John Earle, te Charlotte Fendrich na pianu.

1972. godine ulaze dva puta u studio. Najprije izdaju “In Spite Of Harry’s Toe-nail”, da bi krajem godine izdali svoj drugi “farewell” album “Lady Lake”. Oba albuma predstavljaju mala remek djela u svojim okvirima i sa svim svojim manama.

“In Spite Of Harry’s Toe-nail”, prvi album izdan te godine, donosi ovu grupu u jednom lucidnom izdanju, prepunom neočekivanih muzičkih pasaža i prelaza. Melodijske linije se prelijevaju jedna preko druge kao i instrumenti koji ih prate.
Muzika je pomalo brutalna, krta i definitivno nepolirana.
Odsustvo klavijatura, obveznih u to vrijeme, stvorilo je prazninu koju se katkad i ne trude popunit. Time kreiraju neobičnu atmosferu u kojoj odzvanjaju žice čela ili šuplji drvenasti zvuk flaute. Svi uvjeti za pastoralnu, idiličnu, muziku, kakva se sreće na razglednicama, su tu. Ali ne, dobivamo sirovinu, skoro neobrađenu po svim mogućim rubovima.
Downtempo pasaži su instrumentalno minimalistički, skoro prazni, ali prepuni magične atmosfere.

Istovremeno, kad o strukturi govorimo, svi instrumenti su “kruto” u službi kompozicije, nema jamova, nema nepreglednih sola, sve je podređeno njenom veličanstvu – kompoziciji.

Kod muzike Gnidrologa nije bitno da li je tema lagana ili brza, osjećaji izviru sa svih strana, iza svakog kantuna pomaljaju se neobični zvukovi u svim mogućim kombinacijama: glas s flautom, flauta s čembalom, gitara s čelom, bubnjevi s kontrabasom, kontrabas s gitarom i nema svrhe više nabrajat. Ovim želim nešto drugo reći osim same nabrajalice. Naime, u posljednjoj rečenici je sadržan opis djela muzike jedne druge velike grupe – grupe King Crimson.
Ni tu nisam pogodio baš u centar mete.

Akustični dijelovi, pogotovo oni protkani saksofonom i gitarom, to je skoro pa čisti Van Der Graff Generator.
Kompozicije na albumu su, kako je jedan kritičar svojevremeno napisao, “ticking bombs”, spremne eksplodirati u zvuk daleko poznatijih suvremenika. Kad dođe do te eksplozije, Gnidrolog ostaje svoj. Ostaje pečat i potpis kojeg u povijesti progresivne muzike rijetko tko može sebi priuštiti na ovako osebujan način.

Ajmo ukratko o prvom albumu.


Gnidrolog – “In Spite Of Harry’s Toe-nail”

 Album otvara multidimenzionalna, “Long Live Man Death”, sastavljana od dva djela. Prve minute ovog „openera“ tjeraju vas da shvatite da ste pred jednim novim slušateljskim iskustvom. Nakon što se tek navikli na frenetični vokal iz uvoda, protrese vas pastoralni pasaž sa gitarom i timpanima.
Ni to ne traje dugo. Krešendo kraja završava u beskraj i tamu.

“Peter” počima sa flautama i čelom. Ne mogu se oteti dojmu poredbe sa King Crimsonom iz “Island” faze. Skoro klasična tema, koja je mogla biti napisana od bilo kog od velikana klasične muzike.

“Snails” nastavlja album. Tema brutalna u svojoj konstrukciji, intenzivna u tempu, hipnotička u atmosferi, prepuna neobičnih zvukova, ala Hamillovog vokala, i nadasve, skoro metalnim zvukom gitare. Ovo je zvuk “koji bi Robertu Frippu izmamio smiješak”, to je sigurno.

“Time And Space” nastavlja ovaj čudnovati album. Počima s laganicom, kroz vokal i obou, uz čembalo. Flauta ima neki mračni ton, sumorni ton nagovještaja. Ne za ništa!
Jer nakon jazzy djela slijedi frenetično zatvaranje. I to kako, neočekivani solo na gitari. Teško da ste ovakvo nešto u životu čuli.

“Who Spoke” donosi baroknu atmosferu, akustika u svojo punoj veličini dok se “Goodbye-Farewell-Adieu“ naslanja na “Who Spoke”. Slične atmosfere, skoro intimna, instrumentalno ogoljena i fokusirana na vokal. Skoro jedina kompozicija na albumu koja po nekim standardima spada u rock muziku čistog tipa.

Album zatvara naslovna, ”Harry’s Toenail“. Flauta i bas nas uvode u hitoidni dio teme, emocionalno nabijen solo na gitari, a na kraju veličanstveni finale u najboljoj jazz rock maniri. Čudesno sve skupa.
Toliko o muzici s albuma.

Što se omota tiče, nisu se proslavili. Dizajn omota je u totalnom neskladu sa muzikom koja u njemu počiva i nije mi jasno što je grupa htjela s njime reći. Očito su to i sami uvidjeli, jer za razliku od ovog, prvog, omot drugog albuma je već remek djelo svog žanra.

Prije slušanja albuma, jedna važna notica. Muzika na ovom pa i na drugom albumu je veoma kompleksna. Pored kompozicije, višeslojnost joj daju aranžmani napisani u svim mogućim stilovima, od dijelova čiste klasike, preko fuzije svih današnjih stilova u rocku, do acid jazza. Kao i sva kompleksna djela, tako i ovo, od slušatelja traži potpunu pažnju i neizmjernu količinu koncentracije. Pripremite se na nesvakidanje putovanje.

Gnidrolog i album “In Spite Of Harry’s Toe-nail”

Emisiju nastavljam s bonus temama koje su se našle na proširenom izdanju albuma. Za razliku od prakse proširenih izdanja, kad su ona de facto druge verzije tema sa albuma, pa čak i demo snimke, na ovom CD-u nalazimo četiri kompozicije kojih nema na ovom albumu, ni na bilo kojem drugom izdanju. Sve su konceptualno na tragu albuma, te je jedno od objašnjenja što nisu uvrštene, lošija kvaliteta zvuka, iako se i ona mogla poboljšati u studiju i dovesti na razinu ostalih. Drugo, više vjerojatno, limitirano trajanje vinila. Bilo kako bilo, poslušat ćemo i ove snimke, jer one upotpunjuju zvučnu sliku cijelog albuma, ali u neku ruku čak najavljuju sljedeći.


Ovo je prvi dio muzičkog djela o ovoj grupi. Nastavak slijedi s drugim albumom grupe, “Lady Lake”, te odabrane teme s trećeg albuma “Gnosis”, izdanog 2000. godine, nakon reformiranja grupe, te po običaju, moj finalni komentar.

O produkciji albuma namjerno nisam htio govoriti, jer već sam rekao u par navrata u ovakvim emisijama, da je cjelokupan pokret patio od površne produkcije, zbog same činjenice da je muzika nekomercijalna i kao takva, neisplativa za neka veća ulaganja od strane diskografskih kuća. Da je produkcija na ovom albumu mogla biti bolja, mogla je, da je mogla biti maštovitija i kreativnija, mogla je, ali time nisam ništa novoga rekao. Na sreću, sama kvaliteta muzike poništava loše u produkciji.

I pitam se, da su ovi ljudi stvarali u našem stoljeću i pod uvjetima koje danas ima iole svaki ozbiljniji studio, kakva bi to muzika bila, kakva bi to slika bila!?

I pitanje svih pitanja.
Kako bi izgledao ovaj album da ga je producirao Alan Parsons u kojem vrhunskom studiju?
Mislim da onda ne bih govorio o opskurnoj grupi koja se zove Gnidrolog, već o velikanima jednog pokreta.

Šteta!


*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

na vrh
error: Sadržaj zaštićen !!