Eto, došao je taj dan, Flystones su izašli s prvim muzičkim izdanjem.
Specifični u pristupu, originalni u izvedbi, pa čak i kad samo reproduciraju. Baš je ta riječ, reprodukcija, osnova ovog albuma, jer na njemu i nema autorskih kompozicija, osim posljednje, naslovne „Fire in the Garage”, i kratkog „bubnjar solo“ fragmenta.
Nažalost, zbog inih faktora dužina trajanja ovog albuma je skraćena, na našu štetu, jer odmah u startu, album je “prokleto” dobar.
Iako su na njemu de facto sve obrade, ni u jednom trenutku ne odiše nekom copy-paste atmosferom ili fragmentom. Sam izbor kompozicija je šarolik, ali i u neku ruku logičan, jer tko ih je jednom gledao u živo, taj zna o čemu se ovdje radi.
Njegujući meditativni pristup nije ni čudo da je na prvom mjestu došla “Samba de Sausalito”, kompozicija Jose Chepito Areasa, koja je svoje mjesto našla na Santaninom albumu “Welcome”.
(baš je taj album, uz “Love Devotion and Surrender”, svojim pristupom fuziji donio meditativnu komponentu koju su Flystones prigrlili i razvili je u svoj izričaj)
Kako je album sastavljen od različitih kompozicija, uzetih iz različitih ladica, na njemu se našla i karizmatična “Riders on the Storm”. Za razliku od živih izvedbi ovaj put je dobila još začina.
Skoro pa vrhunac albuma, ali ….
Odmah iza nje slijedi “Cosmic Messenger”, Jean Luc Pontyja.
Nešto sporijeg ritma od originala, kreirajući time atmosferu psych okruženja, očišćenom melodijskom linijom i grandioznim gitarskim solom. U ovom bi je obliku sigurno prigrlio i sam autor.
Album se kotrlja svojim tokom, slijedi “Return of the Prodigal Son”, jazz glazbenika Harold Ousleyja. Klasična jazz kompozicija u jazz rock maniri.
Obrade na albumu zatvara kompozicija Stanley Clarka, “Hot Fun”. Ovo je već klasika, kako Clarkova tako i Flystonesova.
Nema iznenađenja, iako očišćena u esenci, sve je posloženo onako kako je sam autor zamislio i izveo na albumu “School Days”, iz tamo davne 1976. godine, godine u kojoj je carevala fuzija.
Album zatvara naslovna kompozicija “Fire in the Garage”.
Sam naslov puno govori, jer album je djelom i napravljen u “garaži“. Autorski rad kojeg potpisuju Leon i Čićo ukazuje da ima mjesta novim kompozicijama i da je smjer tu.
Napravljen u najčišćoj jazz rock maniri donekle napušta meditativno uporište grupe i kreće prema Mahavishnu smjeru. Najagresivnija kompozicija na albumu, simptomatična i nadam se prva lasta koja nagovještava neko proljeće.
Produkcijski je album napravljen korektno. Informacije s kojima raspolažem kažu, dio je sniman u studiju, a dio u kućnoj radinosti.
Uz asistenciju Marije Jurić na flauti, producent u studiju, Marko Perčić Sula, je napravio dobar posao. Završnicu, nadosnimanja i post produkciju su muzičari odradili sami u kućnoj radinosti.
Kad se sve to sagleda i posluša konačni rezultat, album je dobro produciran. Teško da nema zamjerki na toj strani, ali u ovom kontekstu to je najmanje bitno!
Znam, ovu muziku ne sluša puno ljudi, znam isto tako da ih je još manje spremno kupiti album, ali i pored toga, ovi umjetnici su si dali oduška i priredili iznenađenje koje u ovakvom obliku u našoj sredini ne susrećemo svaki dan.
Leon Jurić, Goran Slaviček- Salko i Jadran Dučić-Čićo su napravili lijepi album.
Album se sluša u jednom dahu (ne samo zato jer je prekratak!), i u sebi nosi sve što jedan album ovog žanra treba imati.
Vrijedan je pažnje, ja sam mu svoju poklonio.
Red je na vama!
Flystones (Jean-Luc Ponty) – “Cosmic Messenger”
Flystones – “Fire In The Garage”