Kad je 1974. godine osnovan bend bizarnog imena Rocket from the Tombs, bio je čak i u tim turbulentnim vremenima, punim grupa svih mogućih provenijencija, izuzetan bend. Ponajviše zahvaljujući jednom izuzetnom članu, koji je u to vrijeme svirao na trombonu, klavijaturama, gitari…, ali je prvenstveno bio pjevač.
I to kakav!
U biti, takav da ga nijedan bend u okruženju nije baš gledao s čežnjom. Svojim je vrckavim i visoko rezonantnim glasom narušavao zvučnu idilu konvencionalnog.
No, zato je idealno legao na podlogu koju je stvarao najprije spomenuti Rocket from the Tombs, a potom njegov nasljednik, Pere Ubu, s kojim se probio na površinu undergrounda.
Oksimoronska tvrdnja, površina undergrounda, u biti najbolje oslikava cjelokupni opus ovog čovjeka, kako s matičnim bendom Pere Ubu (čiji je bio jedini stalni član), preko solo albuma, pa sve do kolaboracija, smještajući sve što je napravio u policu avangarde druge polovine prošlog i početka ovog stoljeća.
Iako je prva faza života grupe Pere Ubu, od 1975. do 1982. godine, bila najkreativnija u smislu istraživanja, ni ostatak opusa grupe nije bio ništa manje izazovan. Iako je ležao na već postavljenim temeljima, život grupe Pere Ubu se odvijao van svih mogućih granica izražaja, ali i shvaćanja muzike sastavljene od zvukova i glasa.
Na tom je području Pere Ubu bio neprikosnoven, a David Thomas, kao najistaknutiji član, iako je cijelo vrijeme nastojao biti u ravan sa svim članovima benda u trenutku.
Već s prvim albumima, remek-djelima epohe, ‘Modern Dance‘, ‘Dub Housing‘, Pere Ubu stječe status neprikosnovenosti u avangardnim krugovima, status koji se ne rijetko protezao i van granica izričaja.
S pogledom prema mainstreamu, bend je svojim opusom determinirao razdoblje kad je avangarda postajala sve avangardnija u odnosu na mainstream i njegovo zaglupljivanje infantilnim uradcima, a u cilju formiranja, kreiranja i eksploatacije tržišta na kojem je muzika samo potrošna roba.
Stoga, underground grupe kao što je bio Pere Ubu, a u biti David Thomas kao lokomotiva benda, treba promatrati i kroz tu prizmu i jednostavno im odati priznanje na nečemu što se danas gotovo više i ne viđa, postavljanje umjetničkog integriteta na postolje na kojem stoluje bez podstanara u vidu komercijalizacije ili bilo kakvog kompromisa.
Ta beskompromisnost je imala svoju cijenu, ali očito je da je David bio spreman na sve, pa i na to da je plati zadnjim dahom svoje kreacije.
I na tome mu hvala!