Talijanski simfonijski prog, osobito njegova klasična faza sedamdesetih, duboko je prožet talijanskom glazbenom tradicijom i klasičnim obrazovanjem njegovih protagonista. Za razliku od povremenih klasičnih utjecaja u rocku, ovdje je često riječ o glazbi koja klasične elemente ugrađuje u samu svoju strukturu, stvarajući svojevrsnu klasičnu glazbu u rock okruženju.
Ligurija, sa San Remom (poznat i slavan po Festivalu talijanske pjesme) kao svojim kulturnim središtem, bila je jedno od važnih mjesta talijanske progresivne scene.
Upravo je ondje 1972. osnovan Celeste.
Nakon otprilike godinu dana rada, kvartet je 1974. ušao u studio i snimio svoj prvi album. Objavljen je tek 1976., u trenutku kada je veliki val progresivnog rocka već bio na izmaku. Album “Celeste”, poznat i kao “Principe Di Un Giorno”, tako je izašao praktički zajedno s krajem prve inkarnacije sastava.
No Celeste su već tada krenuli vlastitim putem. Umjesto uobičajene progrock kompleksnosti pokušali su stvoriti nešto svježe i delikatno. “Principe Di Un Giorno” jedno je od najmelodičnijih ostvarenja talijanske prog scene sedamdesetih, album izrazito profinjenog i ležernog zvuka, u kojem se progresivni elementi susreću s folk, srednjovjekovnim, klasičnim i crkvenim utjecajima.
Flauta, saksofon, klavir, akustične gitare i prigušeno čisti vokal stapaju se s epskim Mellotronom, dok su bubnjevi, udaraljke i bas uglavnom vrlo suzdržani. Tek se povremeno glazba otvara prema nešto snažnijim i ritmičnijim dionicama. U cjelini, međutim, “Principe Di Un Giorno” ostaje blago, ambijentalno i izrazito melodično ostvarenje.
Pojedine skladbe gotovo je šteta izdvajati, jer funkcioniraju kao dijelovi jedne cjeline. Njihova vrijednost nije samo u pojedinačnim melodijama nego u kontinuitetu kojim stvaraju jedinstven ugođaj.
Celeste – “Principe di giorno”
No, iza tog naizgled zaokruženog albuma ostala je jedna nedovršena zamisao koja će na svoj trenutak čekati gotovo pola stoljeća.
Pedeset godina kasnije, povodom izlaska novog albuma “Prince Of One Day”, Ciro Perrino, skladatelj i osnivač ovog sastava, kaže:
“Godine 1976. objavili smo naš debitantski album “Principe di un giorno”. Ono što međunarodna zajednica možda ne zna jest da, u mojoj izvornoj viziji, album nikada nije bio namijenjen muškom pjevanju na talijanskom jeziku. Pažljivo je skladan za izvedbu na engleskom jeziku, s glavnim ženskim glasom. Međutim, naši su planovi potpuno revolucionirani kada je naša izvorna pjevačica napustila sastav u zadnji čas. Morao sam uskočiti, sam pjevati pjesme i koristiti talijanske tekstove koje sam unaprijed pripremio.
Kako bismo obilježili 50. obljetnicu (1976. – 2026.), odlučili smo ostvariti taj izvorni san. Vratili smo originalne analogne master vrpce i prateće snimke iz 1976. Sačuvali smo točno taj povijesni zvuk i konačno pronašli izvornu englesku pjevačicu koja je izvela tekst napisan i zaključan u ladici prije pola stoljeća.”
Celeste – “Prince Of One Day”
Pola stoljeća kasnije teško je očekivati da će se prošlost jednostavno vratiti. Ali glazba ponekad ima vlastitu memoriju.
Može li se nakon pedeset godina dovršiti nešto što pripada drugom vremenu, a da se pri tome ne izgubi ono zbog čega je uopće vrijedilo čekati?
Ovaj album zato ne zvuči kao pokušaj da se prošlost prilagodi sadašnjosti. Njegova ljepota ostaje u onome što je bilo prisutno i prije pola stoljeća – u ležernosti, nježnosti i gotovo anakroničnoj vjeri u melodiju.
A onda se u toj staroj glazbi pojavljuje glas Siobhán Owen. I odjednom se nešto mijenja.
Njezin glas nije samo tehnički odgovor na davno izgubljenu izvornu zamisao. On mijenja perspektivu albuma. U njemu postoji nježna folk, gotovo keltska nijansa koja se prirodno uklapa u akustični i pastoralni karakter sastava. Umjesto da djeluje kao naknadno dodani element, glas se postupno stapa s arhitekturom glazbe koja je čekala upravo takvu boju.
Celeste – “Eftus”
Slušamo glazbu staru pola stoljeća, ali je ne doživljavamo kao muzejski eksponat. Istodobno slušamo nešto što danas više nije moguće snimiti na isti način, ali i nešto što, zahvaljujući novom vokalu i obnovljenom zvuku, ponovno djeluje živo.
Možda je upravo zato “Prince Of One Day” zanimljiviji od običnog reizdanja. On nije pokušaj vraćanja vremena. Vrijeme se, na sreću, ne može vratiti. On je pokušaj da se jedna stara umjetnička namjera oslobodi okolnosti koja ju je prije pedeset godina spriječila u tome.
A možda je to i najljepša vrsta nostalgije: ne vraćati prošlost, nego joj napokon dopustiti da postane ono što je željela biti.
Celeste – “The Great Island”
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.