U drugoj emisiji posvečenoj grupi Blodwyin Pig, ću vam predstaviti drugi i posljednji album grupe, “Getting To This”, na kojem grupa nastavlja razvoj svog stila i izričaja, te s Jethro Tull vodi borbu za pozicije na top listama i naklonost publike.
Ne mogu se otrgnuti osjećaju da sam naslov drugog albuma “Getting To This”, nekako na ironičan način priziva prvi album Jethro Tulla “This Was”. Jer kako inače protumačiti sam pojam “Getting To This” nego kao ironićni odgovor Mick Abrahamsa, Andersonu. Ili drugim riječima rečeno, Abrahams neuvijeno kaže, da dolazi ondje gdje je trebao biti s Jethro Tullom.
Naime, za manje od godinu dana od izdavanja debut albuma, Blodwyn Pig se vraćaju s novim vinilnim izdanjem koji će, nažalost, biti i njihovo posljednje. Još jednom band se okuplja oko Abrahamsovog bluesom obojenog rocka s jakim primjesama jazza Alana Lancastera. I kao što je bilo za očekivati, Abrahams dominira svojim kompozicijama, ali to na albumu uopće nije vidljivo. Štoviše, slušajući ga, ima se dojam zajedničkog stvaranja i zajedničkih napora uloženih u dostignuto.
Album otvara Abrahamsova “Drive me”, mješavina jazza, rocka sa bluesom, ali ovaj put dignuta na jedan viši nivo. I to je vidljivo od prve note. Vidljivo je sazrijevanje sastava, kako u kompozicijskom tako i muzičkom smislu.
I onda slijedi prvo iznenađenje albuma. “Variations On Nainos”, tema koju Jethro Tull nije nikada napisao ni izveo. Rame uz rame sa kompetitorom, Abrahams i Lancaster zajedničkim snagama ravnopravno pariraju Ian Andersonu.
Ako je “Variations On Nainos” bilo prvo iznenađenje na albumu, onda je “See My Way” bio udar groma. Nikad neću zaboravit kad sam je prvi put čuo. Vrtija san omot ploče, gleda ga i vrtija glavom u nedoumici. Za gospu blaženu, tko je ovdje lud! Mick Abrahams kontra Martina Barea – rezultat – neriješeno !! Umjesto saksofona stavi flautu, umjesto Abrahamsovog vokala, Ian Anderson, (iako, se ni Abrahams ne srami poredbe), i dobijemo šta?
Dobijemo možda najveći Jethro Tull hit.
Tek mi je u tim trenucima postajalo jasno koliko je Mick Abrahams pridonio u stvaranju stila i kolika mu uloga bila u samoj realizaciji prvog albuma Jethro Tulla “This Was”.
Album nastavlja kratka “Long Bomb Blues”, koja nas svojim bluesy ugođajem nosi na Američki jug.
“The Squirreling Must Go On”, moćni komad muzike podređen gitari. Instrumental koji pokazuje svu moć grupe.
I onda, kad smo očekivali još agresivniji ispad, još dalji skok u nepoznato, Blodwyn Pig nas spušta na zemlju predivnom jazz inspiriranom suitom izašlom iz pera Lancastera. “San Francisco Sketches” je napisana kao višedijelna kompozicija od četiri djela. Ako ste ikada željeli čuti kako bi Jethro Tull zvučao u jazzy izdanju, ovo je tema za vas. Za mnoge slušatelje koji vole ovu vrst muzike, ova tema je vjerojatno vrhunac albuma.
Čak je i bubnjar dobio svojih pet minuta. Tema “Worry” je djelo Andy Pylea, iako ruku na srce, zvuči kao dobra Abrahamsova tema. Mala akustična tema “Toys” daje neku protutežu prethodniku i zajedno sa temom “To Rassman”, stvara osebujnu atmosferu ravnoteže na albumu.
Album dostojno zatvara “Send Your Son to Die”, ponovo mješavina bluesa, rocka i jazz rocka, sa zaraznom ritam sekcijom.
I to je to.
Sljedi drugi album grupe Blodwyn Pig, “Getting to This” – Uživajte, jer ovo što će te čuti, nećete nigdje više čuti, osim u ovoj emisiji!
No, drugi album Blodwyn Piga, nije i kraj muzičkog djela. Jer na kraju dolazi šlag, a on će bit u obliku dvije teme. Dotle, nastavljamo sa emisijom.
Nepotrebno je napominjati, kao što smo rekli, da je Blodwyn Pig bila grupa koja je bila dio jezgre underground muzike kasnih šezdesetih. Doduše, Mick Abrahamsu to nije bio jedni sastav sa kojim je nastupao. U to vrijeme je još svirao sa R&B sastavima kao sta su bili The Hustlers, a čak je imao par nastupa sa avangardnim bandom Screaming Lord Sutch.
Nakon što je Mick Abrahams napustio grupu, umjesto njega su došla dva gitarista. Interesantno je da je drugi gitarista bio Peter Banks, koji je napustio stadionske simfo velikane, grupu Yes. No, grupa u ovoj postavi nije bila dugog vijeka. Bez karizme Mick Abrahamsa, grupa jednostavno više nije bila to što bi trebala biti. Uvidjevši to, jednostavno su se razišli.
I to bi bilo to.
Blodwyn Pig se u nekoliko navrata ujedinjavao, povodom proslava i obilježavanja obljetnica, ali pored sporadičnih koncerata, ništa novoga na pozornici nisu donijeli.
Nakon raspada Blodwyn Piga, odnosno odlaska iz njega, Mick Abrahams oformljava sastav Wommett i nakon njega The Mick Abrahams Band. Ovaj drugi postiže zavidni uspjeh u Europi, ali ne i na Otoku. I taj otočki neuspjeh je bio osnovni razlog zašto ih diskografska kuća nije podržala, te se nedugo nakon izdanja drugog albuma raspadaju.
Po raspadu Blodwyn Piga, Lancaster zajedno s Clive Bunkerom oformljava progresivni band Aviator. Također radi kao producent, kompozitor za filmsku i TV muziku. Dakako, sve to vrijeme radi kao studijski muzičar za velikane tipa Phil Collinsa, Brian Enoa i Vangelisa. Pyle i Berg oformljavaju band Juicy Lucy, te se nakon toga, kao ritam sekcija pridružuju Savoy Brownu. Isto tako, Pyle se pridružuje kasnijoj inkarnaciji legendarnih bendova The Kinks i Wishbone Ash.
I na kraju ovog malog sumaruma karijera, nešto lijepoga. Naime, svima je bilo poznato na koji način su se rastala dva velikana, Ian Anderson i Mick Abrahams. Iskreno me svojevremeno obradovala vijest, da su ratne sjekire između starih pajdaša zakopane, te su njih dvoje surađivali na nekoliko projekata, koji su uključili i solo albume Abrahamsa. Lijepo od njih!
Napravit ćemo muzički predah sa singlicom koju je izdala grupa. Radi se o temi “Summer Day”, koja kako smo rekli, nije pobrala lovorike na top listama, ali je zato skrenula pažnju underground krugova na sastav.
Kad govorimo o Blodwyn Pigu kao sastavu, nameću se mnogobrojne činjenice, poredbe, zaključci, ali isto tako i dvojbe. Uglavnom, bez nekog pretjerivanja, kad se shvati, sa koliko slojeva ti ljudi barataju, u koliko slojeva su uranjali svoje stvaralaštvo, i koliko je slojevita sama zvučna slika, mogu slobodno reći da bi o njima mogao pisati danima, i nakon toga bi ostalo još toga za reći.
Dakle, idemo nevezano, jer stavljanje bilo kakvog okvira na ono završno, znaći upasti u zamku banalnog zaključka, a to je zadnje što ova grupa zaslužuje.
Interesantna je još jedna paralela sa Jethro Tull. Naime, i Ian Anderson i Lancaster su priznali da im je uzor isti, američki jazz multi-instrumentalist Rahsaan Roland Kirk. Ali ima tu još. Naime, Lancaster je oponašajući svog američkog uzora, svirao istovremeno dva saksofona, šta dakako, svi ljubitelji grupe Colosseum odmah povezuju sa svirkom nedavno preminulog, Dick Heckstall-Smitha. Nikad kraja isprepletanjima uticaja, oponašanja, inspiracija u tim čudnim i nadasve plodnim, muzičkim vremenima.
”Ahead Rings Out”, kojeg krasi već legendarni omot, a kojeg možete vidjeti na ovom portalu, je generalno više okrenu jazzu, pa čak (prividno) progresivniji u tome od svog nasljednika. No, ”Getting To This” je ipak dostojan nasljednik, štoviše, logički nastavlja razvoj zvuka svog prethodnika. Album nadasve krasi multi-track “San Fransisco Sketches “, u kojem briljira Lancaster. Ali ono što stvarno daje vrijednost albumima leži na drugoj stani, u stvari, leži na druge dvije strane.
Prvu smo već spomenuli. Radi se o iskoraku od pravca kojim je krenuo Jethro Tull. Vrativši se na ishodište ranih Jethro Tulla, Mick Abrahams duboko ore po korijenima britanskog booma. Tek kad je u tom “kopanju” definirao pravac i izričaj, kreće dalje i na drugom albumu daje svoje viđenje onoga što je eventualno Jethro Tull trebao biti. Nije zaludu činjenica da su albumi Blodwyn Piga u stopu slijedili albume Jethro Tulla, kako na top listama, tako i u prodavaonicama.
I moram ovo još reći u tom kontekstu. Dok je “Ahead Rings Out” bio album u kojem caruje teški blues embrionalnog okusa, premazan jazzom i omotan u predivnu rock ambalažu, dotle je ”Getting To This” logičan nastavak jednog muzičkog sazrijevanja. Drugim riječima govoreći, zadovoljivši se u svim aspektima istraživanja toksične kombinacije bluesa, jazza i rocka, Blodwyn Pig snima drugi album, ”Getting To This’‘, koji kreće veliki korak naprijed, stazom koju je utabao prethodnik i smjerom kojeg je on kazao. O ostalom se ne isplate trošiti riječi.
Albume treba slušati!
I sad da kažemo par riječi o još jednoj strani, koja ukazuje, koliko je stvaralaštvo grupe Blodwyn Pig važno za tadašnju muzičku scenu. Izdvojimo li samo par tema, “Variations On Nainos”, “See My Way” i “Walk on the Water” i poslušamo li ih odvojeno, onako u komadu, nema kome se neće nametnuti, ne baš retoričko pitanje, tko je u stvari zaslužan za planetarni proboj Jethro Tulla s prvim albumom “This Was”?
A ja bi sa svoje strane otišao toliko daleko, pa zapitao, tko je zapravo ukazao na smjer kojim je krenuo Jethro Tull pri snimanju drugog albuma ”Stand Up”?
Odgovore na ova pitanja nećemo vjerojatno nikada saznati, jer jedina osoba koja ih možda ima je Ian Anderson.
Na drugoj strani, pada mi napamet još jedna poredba. Naime, slučajno sam krajem 2001 godine došao u posjed albuma, meni nepoznate grupe, Abraxas Pool. Ništa čudnoga, osim što je ime asociralo na drugi Santanin album “Abraxas”. Kad sam vidio tko svira na njemu, e onda me povuklo. I da ne duljim, slušajući album, ispred sebe sam imao prva tri Santanina albuma. Štoviše, usudio bih se reći, da je ispred mene bio četvrti Santanin album, kojeg on nije nikada snimio. Neil Schon i Greg Rollie su nakon 30 godina pokazali koliko je taj dvojac uticao na samog Santanu i njegovo stvaralaštvo u prvim fazama karijere. I taj identični osjećaj me pratio dok sam slušao albume Blodwin Pig.
Ni manje ni više!
Za sam kraj emisije, poslastica. Tema “Walk on the Water”. Tema koja nije našla mjesto na niti jednom službenom albumu. Čisti Jethro Tull u svom najboljem izdanju! Nemam pojma zašto se to dogodilo, jer da je izdao Ian Anderon na bilo kojem albumu Jethro Tulla, bila bi svjetski hit. Ovako, bonus na CD-u!
Van svake pameti!
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!