Kad se netko spusti s drugog planeta i stane pred vas, nemate baš puno izbora što raditi. Još kad je ukazanje superiorno u svim svojim segmentima, onda nijemo promatrate scenarij koji je možda već unaprijed ispisan, ali ne manje uvjerljiv.
Tako bi se u par riječi mogao opisati koncert grupe Dream Theater održan u zagrebačkoj Areni.
Održan u sklopu aktualne turneje, a kojoj se slavi 40 godina postojanja benda, koncert je donio dašak zaboravljenog na ovim prostorima.
Naime, kako se bendu ponovo pridružio Mike Portnoy na bubnjevima, izričaj je dobio nagli zaokret ka najvećim trenucima života benda. Teško je za opisati, ali Portnoy i Petrucci na sceni i nisu dvije osobe. Možda jesu dva imena, ali su jedno tijelo, što je bilo očito svakog trenutak odvijanja koncerta. Portnoy bi u nekom dugom životu vjerojatno bio kirurg, jer samo se tako može objasniti njegovo bubnjanje, koje bi teško i najsavršenija mašina mogla slijedit. Petrucci pak s druge strane, vješto izbjegavajući nabrajalicu u solažama i potiskujući ego van granica onog notornog „vidi kako ja sviram“, isporučuje melodije, ali i diktira ritmiku na način da je malo koji bubnjar može slijediti, osim dakako, ako se ne zove Portnoy.
Drago mi je što su glavni akteri ove velike priče shvatili da su nerazdvojni, ma koliko se njihovi dnevni svjetonazori razlikovali, ali kao i u slučaju Tylera i Perryja, naziv Toxic twins funkcionira samo u jednom slučaju, da su zajedno na pozornici.
No, nemojmo zanemariti i ostale aktere na pozornici, jer svaki za sebe, što reći, rasturaju. Pogotovo se ovaj glagol odnosi na basistu, John Myunga. Nije lako u ritam sekciji imati Portnoya koji solira skoro bez prekida i biti u neku ruku zadužen da se struktura zvana kompozicija održi na stabilnim nogama. On je ne samo to omogućio, već je svojim basom na trenutke čak i dominirao izričajem.
I naposljetku Jordan Rudess, na kojeg se ne troše riječi, osim one notorne, klavijaturista kojeg bi svaki bend poželio u svom sastavu.
Nažalost, James LaBrie je bio najslabija karika moćnog lanca zvanog Dream Theater. Vokalno jednostavno nije bio na visinama u kojima su obitavali ostali članovi benda. Ne negirajući mu pravo na postojanje, jer svojim je angažmanom nekoliko puta „dignuo“ publiku, već jednostavno, Dream Theater u ovoj formaciji može savršeno funkcionirati i bez vokala.
Poglavito je to bilo očito u trenucima „monolitnih“ izleta, kad je s pozornice dolazio zvuk kojem bi bilo koja dodatna nota pokvarila magiju.
Time dolazimo do onog glavnog, raison d’etre ovog događaja, pa i samog dolaska na koncert.
Dream Theater se odavno profilirao kao svjetska koncertna atrakcija, ali atrakcija koja svojim studijskim albumima taba put dolasku na pozornici. Drugim riječima, albumi su im OK, nekome se sviđaju, nekome ne, ali koncert je nešto sasvim drugo. (Iako su kompozicije u živo de facto replike studijskih)
Kad se grmljavina s pozornice prelije u parter, tu prestaje pitanje voljenja ove grupe. Količina artikuliranog i kondenziranog u jedinci vremena je fascinantna, količina prelaza, breakova je nebrojena. (u biti, oni i ne sviraju breakove, jer je cijeli koncert jedan veliki break).
Samo to bi bilo dovoljno, no, ima još, a zove se izmjena tempa i pravca u kojem kompozicija kreće. Nije rijetkost da su u jednoj jedinoj kompoziciji promjeni xy tempa, promjeni xy atmosfera i naposljetku, kad se sve skupa izreda i nastupi krešendo, sve se vraća na početne postavke.
Impresivno!
Tri je sata s pozornice stizala baražna vatra, kirurški odrađene dionice, u kojima su se bubnjevi i gitara stapali u jedno, gitara i klavijature, bubnjevi i bas, klavijature i bas, …. , bilo je toliko nestvarnih trenutaka kad sam u nevjerici gledao prema mix pultu u nadi da ću vidjeti kakvu matricu koja sve to skupa odrađuje umjesto aktera na sceni.
Voljeli mi Dream Theater ili ne, moramo im odati priznanje za nekoliko stvari.
Prva je da su još uvijek aktivni, ali ne na staroj slavi, već i upornim radom na novom materijalu. Stoga su iskoristili priliku i najavili novi album „Parasomnia“, koji bi trebao izaći u Veljači dogodine.
Drugo, beskompromisno izvođenje svog materijala bez podilaženja publici. Doduše LaBrie se nekoliko puta poslužio isluženim trikovima za podizanje atmosfere u gledalištu (veliki minus ako se mene pita, jer ovo nije bila ni prilika, a ni publika za to!), ali pravu su atmosferu dizali uvodi u poznate kompozicije kad bi izmamile valove oduševljenja.
Nakon skoro tri sata s pozornice je došla tužna vijest. Samantha Leone Cattaneo, sestra Mike Portnoya je preminula pola sata prije koncerta. Sama je najava izazvala nevjericu u gledalištu, ali, .. nisam vidio, no, oni koji su bili blizu pozornice su izjavili, da je Mike sljedeću numeru odsvirao u suzama.
I kad o publici govorimo, samo par riječi. Za očekivati je bilo, a to se ispunilo, prostor Arene su zauzeli zaljubljenici u ovaj bend i njihov izričaj, pozera skoro da i nije bilo, ili ih bar ja nisam primijetio.
No, sve ima svoju cijenu, pa i to. Arena je bila nešto manje od pola prazna, pomalo razočaravajuće nam govoreći da su pune Arene rezervirane za neku drugu vrst muzike, koja se nalazi doslovno na sasvim suprotnoj skali.
Sve u svemu, bila je to pomalo nestvarna večer, kad nas je zapljusnuo dašak svjetske svježine u modernoj muzici, nestvarna večer jer smo doživjeli jednu od najvećih atrakcija današnjice u živo i bili svjedoci svih prednosti i mana ovog velikog sastava.
Teško je riječima opisati, ali ipak je bolje da ne parafraziram velikog Zappu koji je o pisanju o muzici rekao ono što nitko od „pisaca o muzici“ ne želi čuti, tako da bih na kraju ipak sublimirao sve napisano u naslovu ovog osvrta, teatar snova s onoga svijeta.
foto album:
* sve fotografije: Miljenko Ivić/MLP-U
