Kraj je godine i vrijeme je za rekapitulaciju diskografskih izdanja, ali i koncerata koji su se održali u našem gradu.
U zadnjih mjesec, dva dobili smo čak tri izvrsna albuma koja su mi se našla u vrhu ovogodišnje domaće produkcije, a čak dva povezana su s Chuijem, njihov živi iz Petog kupea, ‘Prošireni svemir’, a drugi je iznenađenje godine, drugi album ABOP-a, benda u kojem jednu od glavnih uloga igra Chuijev bubnjar Ivan Levačić.
O oba albuma, kao i ostala tri na mojoj top pet listi (bit će i koji više) domaćih izdanja čitajte za kojim dan (CHUI je povezan s još jednim na toj listi), a ovdje ću samo reći da ‘Prošireni Svemir’ namjerno nisam htio poslušati prije koncertnog uprizorenja Tonija i Chui ekipe u Splitu.
Chui je jedan od bendova koje sam najviše gledao uživo od početka karijere, doduše prvi put negdje početkom 2016., u doba trećeg im albuma ‘Third Sun From the Stone’, u Kazalištu lutaka koje se nalazi u bliskom susjedstvu Hrvatskog doma, i već tada bio oduševljen njihovim amalgamom jazza, krautrocka, svemirskog rocka i ponešto engleske prog folk scene i filmske glazbe, sve skupa inspirirano znanstvenom fantastikom koju voli Toni Starešinić, glavni autor i klavijaturist benda, ali i vaš autor.
Tada su još nastupali kao trio bez basista, ali punoća zvuka i virtuoznost svih u bendu, a posebno saksofonista Vojkana Jocića, kupila me za vjeke vjekova i postao sam obožavatelj benda instantno.
Svakim sljedećim albumom samo su rasli, a dodavanjem nove ritam sekcije, Konrada Lovrenčića na basu i Ivana Levačića na bubnjevima (oni su i ritam sekcija Kriesa), Toni je dobio slobodnije ruke za improvizaciju na klavijaturama i dvojicu suradnika koji su svojim idejama obogatili i zvuk benda gurnuvši zvuk još više u elektroniku (posebno na drugoj ploči predzadnjeg im albuma ‘Zagreb Berlin’), zahvaljujući Levačićevom angažmanu u ABOP-u, ali i Tonijevim interesom za elektronsku glazbu.
Svim usporedbama unatoč, Chui su poprilično svoji i stvorili su vlastiti prepoznatljivi zvuk, nekako poput Norvežana Krokofant koji su također kombinirajući razne utjecaje od fusiona, proga i jazza, pogotovo free inačice, napravili prepoznatljiv brend, no oni su u odnosu na Chui rockerskiji (ali to je zahvaljujući nazočnosti električne gitare uz saksofon na mjestu solo instrumenta namjesto klavijatura). Stoga bi Chui bili spremni i na pokoravanje svjetske glazbene scene kad bi ona funkcionirala bez predrasuda o porijeklu glazbenika.
A ne funkcionira!
Pokušajte na streaming servisima potražiti Chui ili ABOP. Neće vam ih izbaciti niti u pretrazi, a kamoli u preporukama. Tek ako upišete naziv albuma imat ćete više sreće. To važi i za većinu domaćih izvođača, ali i za cijelu regiju.
No, vratimo se mi u naš mali Svemir i sinoćnji koncert, Chuijev drugi ove godine u Splitu, na istom mjestu. Na onom u ožujku, nažalost, nisam bio jer sam bio van Hrvatske, ali sinoćnji, unatoč obavezama poslijepodne, nisam htio propustiti. Već na tom koncertu u ožujku imali smo priliku čuti proširenu verziju benda s dodatnim puhačima, a na albumu uživo imamo, uz dva dodatna puhača, i perkusionista Nenada Kovačića.
U Split su nam došli s iskusnim udaraljkašem Bornom Šercarom i trombonistom Lukom Žužićem, ali bez bariton saksofonista koji se razbolio.
Krenuli su ‘Sporim paljenjem’, uvodnom pjesmom sa zadnjeg studijskog albuma ‘Do zvijezda’, od ambijentalnog početka do inspirirane međuigre saksofona i trombona te pokazali da je kombinacija free jazza i space rocka izuzetno interesantan smjer u kojem bi mogli krenuti još dalje.
‘Svemir ima novi pozivni’ opet je kombinacija svemirskog rocka s vokoderom i funky ritmova podcrtana zanimljivim sviranjem Borne Šercara na različitim udaraljkama i novom međuigrom saksa i trombona, podsjećajući me pomalo na međuigre puhača iz ‘Mwandishi’ razdoblja Herbiea Hancocka s početka sedamdesetih.
‘Vozi dalje’, još jedna u nizu sa zadnjeg albuma, donosi Luku Žužića na trombonu kao glavnog instrumentalista na početku, dok mu se Vojkan potom pridružuje na saksofonu, a Toni sve boja zvukom Hammond orgulja.
Nastavljaju s ‘Tvrdim sicevima’, još jednom filmičnom, funky kompozicijom stilski bliskoj tvrdokuhanim soundtrackovima Isaaca Hayesa i Curtisa Mayfielda s početka sedamdesetih i solom na udaraljkama, kao i vrhunskom solažom Vojkana Jocića i novom međuigrom trombona i saksofona.
Kao iznenađenje uslijedila je ‘Night’ s drugog albuma u kojoj je zvuk saksofona bio tretiran elektronskim efektima i to vrlo efektno, pa smo umjesto originalne trube imali saksofon koji je zvučao kao mješanac sintesajzera i trube. Što su rekli u najavi pjesme bio je to horror jazz.
‘Sila mi je’ jest možda i najoptimističnija i najhitoidnija kompozicija koju Chui sviraju, brza, s rockerskim bubnjarskim uvodom i puhačkim rifom, ponovo epsko filmska s malo prostora za solo, kao da naslov nije inspiriran Ratovima zvijezda (uberite igru riječi solo- rat zvijezda).
Uslijedila je nova funkersko psihodelična epopeja, drugi dio ‘Simfonije Metropolisa’ s albuma ‘Zagreb Berlin’ (nastup u Šibeniku u Arsenovoj kući u kojoj je bend svirao ispred i sa strane platna na kojem se vrtio nijemi film o Berlinu s početka dvadesetog stoljeća vjerojatno je bio najefektniji njihov nastup kojem sam nazočio), žešće obojena klavijaturama s novim udaraljkaškim solažama.
A zatim još jedna inspirirana SF filmom s istog albuma, ‘Ex Machina’ (izvrstan istoimeni film Alexa Garlanda), kompozicija poput filmske teme iz osamdesetih, grandiozna, mogla bi nositi odjavnu špicu bilo kojeg holivudskog hita toga razdoblja, posebno promjenom raspoloženja sredinom stvari.
Službeni dio koncerta završili su s dvije skladbe s albuma ‘Iz kapetanovog dnevnika’ (tu sam bio na promociji u Boogaloou). Prvo je odsviran ‘Malj’, funky blues podloga s free jazz svirkom puhača i solom na klavijaturama.
A onda vjerojatno mi i najdraža Chui stvar za kraj. ‘Eternautova tema’, inspirirana argentinskim stripom iz druge polovice pedesetih godina prošlog stoljeća koji je i meni jedan od onih posebnih stripova kao i Toniju, u međuvremenu pretočen i u Netflixovu jako dobru seriju, što je on u uvodu i naglasio. Negdje nakon prve trećine kompozicije Tonijevi prsti na klavijaturi kao da se pretvaraju u prste vanzemaljskih operatera iz stripa koji rukama s bezbrojnim prstima prebiru po dirkama nekog vanzemaljskog sintesajzera kojim upravljaju alienskim bubama i hipnotiziranim ljudima. A onda dolazi solo na saksofonu, ponovo s efektom syntha, još jedan klavirski intermezzo te povratak originalnoj temi.
Sve u svemu prekrasna kompozicija koje se nikako ne bi posramila ni naslovna serija ili bilo koji veliki film.
Uslijedio je izuzetno buran pljesak i ovacije skoro potpuno ispunjenog gledališta.
I povratak na bis koji je bio pomalo antiklimaktičan, smirenje nakon ‘Eternautove’ oluje. ‘First of All’ je optimističnija kompozicija, funky, uvod u album ‘Zagreb Berlin’, ne toliko epskog karaktera. Ali pozitivan kraj izvrsnog koncerta, na kojem je sve štimalo. Od raspoloženog benda, jako dobrog zvuka, publike koja je upijala žedno ono što im je bend servirao do predblagdanskog raspoloženja koje nas je dočekalo vani nakon koncerta.
Nakon završetka malo smo se družili s Tonijem i ostatkom benda i poželjeli skori ponovni susret. Taj će biti s Mangrooveom, drugim njegovim sastavom, na istom mjestu, za koji mjesec jer je Toni Starešinić, od žirija u kojem sam i ja sudjelovao, proglašen za ovosezonskog rezidenta u Hrvatskom domu s obavezom i pravom održavanja tri koncerta u sezoni 25/26.
Jedva čekam taj nastup jer mi je i novi album Mangroovea na listi najboljih domaćih albuma ove godine.
Do tada imam trostruki cd Chuia s albumom uživo i zadnja dva studijska (iako studijske imam i na vinilu), te novi vinil Mangroovea. Sin je dobio prekrasnu majicu s motivom omota ‘Do zvijezda’, tako da smo punih ruku i srca otišli kući.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Antea Benzon/MLP-U
