Na svoj prvi samostalni zadatak pisanja i slikavanja za recenziju kasnio sam 20 minuta. Propustio sam dobar dio Sare Renar što ne mogu biti siguran da li je dobro ili loše.
Sara je kako sam već negdje čuo “osebujna umjetnica” koja sa svojim emotivnim i poetičnim stilom pjevanja i sviranja na gitari pokušava izraziti svoju dušu, a da je ljudi razumiju.
Koliko uspijeva u tome ja ne želim ovdje suditi. Koncert joj je završavao sa zvukom kiše što je svemu, pa i cijeloj atmosferi u Kocke koja se tek tada počela puniti dalo melankoličnu i sjetnu notu.
Učinilo mi se ipak da su svi odahnuli kada je završilo, nadajući se nekim veselijim proljetnim ritmovima. Sara zaslužuje puno više pažnje nego joj ja ovdje dajem, pa joj moram obećati naš treći susret, jer ovaj drugi, kao i onaj prvi na Gljewstocku kada sam umalo zaspao, (iako je tek bilo popodne) nije mjerodavan.
Ali prst gore za svaki hrabar trud da se nešto autentično stvara na našoj estradi.
Ono što je uslijedilo je ono što su mnogi čekali, pa i prijatelji iz TBF-a koji su upravo kojih pola sata ranije završili svoje gostovanje na koncertu Black Coffee u Judinom Drvu, zbog kojeg sam i kasnio na početak ovog festivala.
Kundak Menzhie nikad nisam znao kako se izgovara, a taj “problem” me prati i slušajući njih, jer nikako ih ne mogu staviti u neku tipičnu žanrovsku ladicu i reći “to je to!“.
Taman kada bi počeli svirati neki rock’n roll ritam brzo bi ga promijenili u nešto drugo, meni nedokučivo.
Ono što je sigurno je da oni puno bolje sviraju nego što ću ja ikad pisati, pa je riječima iz mog vokabulara teško napisati išta ravno njihovom osebujnom opusu.
Kada sam ih prvi put čuo na nekoj snimci s interneta trebalo mi je dugo da provarim činjenicu da oni nisu neki bend iz Engleske, da oni nisu neki bend koji je na bini skupa 30+ godina. Definitivno nadilaze sve što se može čuti pod ovim vedrim nebom, a da je djelo nekoga tko je odrastao na ovim nesretnim prostorima.
Ustvari trenutno tek ili već 12 godina autorskih stvari, ali kao i moj bend, ni jedan album, samo gomila dobrih svirki.
Branko, Srky, Marijan i Tomo Primorac su se kao i publika dobro zabavljali na bini. A kad se vokal Branko Dragičević skoro nakon svake pjesme „uštimavao“ s gitarom, to njegovo konstantno preispitivanje mi je izgledalo kao da na bini gledam Aristotela, Sokrata, Platona i Nietschea kojima je netko dao instrumente.
Nazvati ih hrvatski Pink Flyod bilo bi prebljutavo i površno, pa i za njih same, ali sinoćnji koncert je kao i svako iskustvo s njima bilo nešto originalno, pamtljivo i duboko, a opet sigurno ne premračno i neshvatljivo.
Sretan sam da postoje i da imaju svoju publiku.
Za treći i posljednji bend koji me čekao uopće se nisam pripremio, u maniri pravog amatera kao i što i jesam, nisam znao ni tko svira niti sam se raspitao.
Tek koji minut ranije kolega iz benda mi je rekao da su to mostarski Zoster, nikad ih „slušo“ nisam.
To će onda biti drugi mostarski bend kojeg slušam u par dana, nakon mladog benda Mustang na St@art festivalu nekidan.
Kada je nakon početnih par taktova benda na binu izašao pjevač Mario Knezović izgledao mi je kao onaj na kojeg su me roditelji davno upozoravali da ne uzimam slatkiše od njega ispred osnovne škole.
Ispred srednje škole takav lik već nudi prave bombone, i evo vidim još je na njima.
Potpuno uživljen, „ufuran“ i svoj, odmah se karakterom, ponašanjem i stavom isticao na bini kao karizmatična ličnost kakav je Bare, Šemsa iz Brkova ili Sveto Dalmatinski.
Ne bih ga kao većina u publici optužio da je nadrogiran ili pijan, ja vjerujem da je on uvijek takav.
Uostalom uz takvu glazbu i tekstove svakom tko se normalno ponaša na bini ja bih oduzeo mikrofon i istukao fotografa njime.
Blago se meni kada 15 godina nakon postanka benda i njihova 3 albuma prvi put ih slušam uživo i pitam se jesam li na Jamajci ili u Kocke.
Više od 2 sata „furanja“ hitova koje gotovo pa cijela Kocka je znala i s uzdignutim rukama pjevala, me ostavila impresioniranim.
Balkanski reggae između Bob Marleyja i Rage Against the Machine je isporučivao tekstove svima razumljive, socijalno, duhovito i duhovno osviještene, dobro oslikavajući stanje društva, ali ne iz drugog i trećeg lica, upirući prstom u nekoga i nešto kako to obično rade ti osviješteni muzičari, već sve iz prvog lica, sve iz vlastitog oka i iskustva.
Nihilistički se obraćaju svijetu, negirajući svaki nametnuti sustav, vlast i strah, a opet pacifistički i s dozom nekog unutarnjeg mira i zadovoljstva, gledaju na sebe i u budućnost.
“I dok tonem
s brodom koji tone
i dok zvona zvone
iako nisam kapetan
ja sam sretan . I dok tonem
s brodom koji tone
i dok mnogi se bore
iako nisam kapetan
ja sam spreman da se predam”
Ono što ja posebno volim i cijenim je kada doživim da bend nema ljubavne pjesme, ili bar ne one tipično ljubavne žalopojke s kojim maltretira publiku svojih životnim promašajima i očajem bez imalo samopoštovanja i talenta da napiše nešto drugo, a da nije ljubavno.
Njihova takva pjesma “Volio sam te” ide „Hey Joe“-ovski:
“Tražio sam ruku
a dobio sam nogu
nisi znala sve što učiniti mogu
Ubio sam te, a nisam htio
trebao sam stati, ali nisam stao”
To je sigurno ljubavna pjesma u kojoj se svi mogu naći, zar ne?
Iako se publika nakon skoro dva sata već dobro izmorila redom pjevanja, plesanjem, pa čak i “šutkanja“, u glas su svi tražili JOŠ, JOŠ, na koje im je bend odgovorio s još 4 stvari, ako sam dobro uspio zbrojiti u skoro 3 ujutro.
Pretposljednja stvar, a prvi singl i hit u njihovoj 15 godina dugoj karijeri “Majko Jamajko” je kako to i dolikuje bio popraćen dimom marihuane ionako već dobro vesele publike.
A ako je majka Jamajka, otac je s Balkana, onaj koji tuče kada pijan dolazi kući.
Završili su koncert himnom moga rodnog kraja, a vjerujem i tvog dragi čitaoče, naziva: „Iz pičke sam materine“.
Svi redom su pjevali u glas, a neki su čak upalili i upaljače, što je u kombinaciji s alkoholnim parama u zraku prijetilo realnom opasnošću od požara, pa je brzo spremljen u desni zadnji džep stisnutih rebatinki mlade brinete sa solidnim trojkama.
Zoster sam sada upoznao i odsad ih vjerno slušam i pratim, ako pjevač ne umre od droge, side ili u zatvoru.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
