Kada se spomene integritet, svijest o samobitnosti i nadasve umjetnička ingerencija, te neminovna arogancija poduprta talentom, onda na površinu izranja ne baš puno imena.
Najkarakterističniji primjerci te endemske vrste su Neil Young u Americi i njegov karakterni pandan u Ujedinjenom Kraljevstvu, Roy Harper.
Roy se nije nikome povinovao, nikome ugodio, sam je postavljao uvjete i ispunjavao ih, pa makar ga to u nekoliko prilika “debelo” koštalo.
Briljantni pjesnik, vješt svirač gitare, vlasnik osebujnog vokala, Roy Harper do današnjih dana ostaje svjetionik nepokolebljivosti i ustrajnosti na osobnim i, pogotovo, umjetničkim slobodama, kako u studiju, tako i na sceni, ali i u medijskom životu.
Pa i sama činjenica da je u rukama instant dobio ugovor za osam (8) albuma za EMI-jevu izdavačku kuću Harvest, dovoljno govori o statusu kojeg je uživao još od ranih dana.
Njegov se opus sastoji od izdanja koja su različito ocjenjivana, ali nikad ispod neke granice kvalitete koja bi ugrozila umjetnički integritet. Istraživao je mnoga polja, kretao se od čiste akustike do čiste elektrike, pa i eklektike, ne mareći za top-liste, ne mareći za tiraže, ne mareći za kritiku, pa u konačnici ne mareći ni za publiku.
Nije samo jednom izjavio da je on na svom putovanju, putuje sam, a tko voli, nek mu se pridruži!
Roy Harper – “Another Day”
Tako je bilo i uoči ulaska u studio za izdavanje četvrtog studijskog albuma, koji će dobiti ime “Flat Baroque and Berserk”.
Pored briljantnih kompozicija, album je u mnogom jedinstven. Kao prvo, bio je to jedan od prvih velikih albuma koje je producirao Tony Visconti, koji će kasnije postati kućni producent za Bowieja.
Na albumu, u nekim kompozicijama, Roy angažira prateći bend, ali ne bilo koji: kad u istom studiju sviraju Keith Emerson, Lee Jackson i Brian Davison, onda se bend zove The Nice!
Nadalje, “Flat Baroque and Berserk”, je, usprkos odnosu umjetnika spram svega u show businessu, postao prvi album koji se popeo na top-listu, zauzevši #20. mjesto.
Album nosi neke od najpoznatijih Royevih radova, od “I Hate the White Man”, u kojoj bez kompromisa i bolno brutalno secira socijalni trenutak u Ujedinjenom Kraljevstvu, do “Hell’s Angels” (uz pratnju grupe The Nice), koja postaje najrokerskija kompozicija u dotadašnjem opusu i budući koncertni standard.
Roy Harper – “Hell’s Angels”
S albuma su se napajali mnogi, a obrade pjesama s njega se i ne broje. Možda najpoznatija je “Another Day”, u obradi Kate Bush i Petera Gabriela, koji su je izveli kao duet.
S albumom “Flat Baroque and Berserk” Roy Harper cementira svoj status, ali i ukazuje da su granice nametnute akustičnim izričajem samo prividne i labave, te da je spreman iskočiti iz njih kako bi se izrazio i prenio ono što mu je bitno.
Stav koji je zauzeo u ranim danima nije mijenjao, i taj mu je stav donio status i poštovanje, kako među suvremenicima – Led Zeppelin, Pink Floyd, … – tako među kritikom i auditorijem. Kad se samo sagleda činjenica da su mu Led Zeppelin posvetili pjesmu na trećem albumu “Hats Off to (Roy) Harper”, da je na albumu Pink Floyda, “Wish You Were Here” otpjevao glavni vokal u pjesmi “Have a Cigar”, pa i namjera da zajedno skladaju rock operu, i bez daljnjeg ulaženja u detalje, daje kompletnu sliku kakvu je Roy Harper imao, a još uvijek ima u svijetu moderne glazbe.
Roy Harper – “Flat Baroque and Berserk” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
