Hm, iako se svijet nalazi u najturbulentnijem razdoblju nakon II. Svjetskog rata, gdje lideri najmoćnijih zemalja svijeta otvoreno propagiraju fašizam i netoleranciju, i iako skoro cijela svjetska populacija živi u neprestanom strahu od terorizma i mogućeg nuklearnog sukoba, ne može se reći da glazbena industrija i izvođači općenito ikako motiviraju slušatelje na reakciju kakva je postojala 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća.
I to usprkos tome što danas zbog pojave interneta imaju puno veći utjecaj nego tada.
Nasuprot tome, većina mainstream izvođača svojski se trudi kretenizirati svoje slušateljstvo kvazi pjesmuljcima o sisama i guzicama.
Ipak, na svu sreću, još uvijek postoje glazbenici koji žele mijenjati svijet na bolje i ne mogu tek tako, ušuškani u vlastiti komfor i brojeći zarađene milijune, zatvarati oči na nepravdu i tiraniju moćnika širom svijeta.
Jedan od takvih „luđaka“ koji već desetljećima ukazuje na društvene i političke devijacije je i Roger Waters, bivši član kultnog benda Pink Floyd, koji je nakon skoro četvrt stoljeća izdao svoj novi solo album znakovitog imena “Is This The Life We Really Want?”
Roger Waters – “Is This The Life We Really Want”
Kao prvo, treba naglasiti da sam presretan zbog ove renesanse glazbe Pink Floyda koja je započela sa Watersovom mega turnejom “The Wall”, te se nastavila izdavanjem albuma „The Endless River“ od Floyda i solo albuma Davida Gilmoura „Rattle That Lock“ koji su popraćeni svjetskom turnejom, a najbolje od svega je što to razdoblje traje i dalje, jer je i Roger Waters napokon izdao svoj dugo najavljivani peti solo album „Is This The Life We Really Want?“, koji se prezentira na spektakularnoj turneji „US+Them“.
Za one koji nisu toliko upoznati sa likom i djelom Rogera Watersa reći ću samo da je on bio kreativna lokomotiva Pink Floyda i da je svojim inovativnim i eksperimentalnim glazbenim stilom, koji je nametnuo ostatku benda, stvorio od Pink Floyd jednu od najuspješnijih i najutjecajnijih glazbenih skupina ikada.
Međutim, zbog nesuglasica unutar benda Waters napušta Floyde 1985. godine i počinje snimati svoje solo albume koji su, u pravilu, konceptualni s antiratnom i antikapitalističkom tematikom.
Početak Watersovog političkog aktivizma, u glazbenom smislu, najviše se primjećuje na albumu Pink Floyda „Animals“ iz 1977. godine koji je bio baziran na Orwellovoj političkoj bajci „Životinjska farma“, gdje se današnje društvo dijeli u tri klase: borbene pse, despotske i nemilosrdne svinje, i na samom dnu, bezumne i pokorne ovce.
Zvuči poznato, ha?!…
Roger Waters – “The Most Beautiful Girl”
Taj veličanstveni, ali i vrlo mračan album, zbog kojega sam i zavolio glazbu Pink Floyda, je jako dugo bio ignoriran od medija pa i od samih fanova, dok su mu kritičari zamjerali da je previše gorak i turoban.
Drugim riječima, bio je baš onakav kakav je Roger Waters htio da bude.
Može se slobodno reći da je album “Animals” bio prekretnica u odnosima između članova Pink Floyda gdje Waters više nije nikome dopuštao da propituje njegovu viziju i kreativni pravac u kojemu je usmjerio bend i koji će, naposljetku, dovesti do njegovog odlaska iz Floyda iako je, gledajući to sa današnje vremenske distance, vodio bend u pravom smjeru.
Ali dobro, vratimo se mi napokon u sadašnjost i na album „Is This The Life We Really Want?“.
Ovoliki uvod je bio potreban zbog razumijevanja same geneze ovakvog albuma.
„Is This The Life We Really Want?“ je, kao i svi Watersovi albumi do sada, konceptualni album u kojemu se upućuje kritika društvu koje je bombardirano neprekidnom zabavom te je samim time postalo nesposobno primjećivati ono što se, u stvari, dešava oko njih samih.
Kao što se i očekivalo, poseban naglasak je stavljen na tekstove pjesama koji apsolutno dominiraju albumom, a u njima Waters pokazuje koliko je bijesan zbog strmoglavog pada moralnih vrijednosti u svijetu, a najveću referencu tome u prilog nalazi u izboru Donalda Trumpa za novog predsjednika najmoćnije države svijeta.
Roger Waters – “Smell the Roses”
I dok ostale rock zvijezde iz Watersove ere dokoličare po svjetskim golf terenima i ne pada im ni na pamet da prestanu biti samozadovoljne pasivne figure koje se trude da nikome iz establišmenta ne stanu na žulj, kod Rogera Watersa je stvar potpuno suprotna.
Iako u svojoj 73. godini, Roger se nije nimalo smekšao, već dapače, svoju srdžbu prema svjetskim moćnicima je doveo do usijanja.
Waters je za snimanje ovog albuma okupio impresivnu ekipu, a tu se najviše misli na producenta Nigela Godricha koji se proslavio producirajući skoro sve albume Radioheada, ali poznat je i po suradnji sa R.E.M., U2, Paul McCartneyem i mnogim drugima.
Godrich je ovdje odradio odličan posao, jer je odvratio Watersa od ustaljenog koncepta radio-drame, koji je mnogima bio neslušljiv. Nagovorio ga da naprave pravi rock’n’roll album.
Ipak, kada bih na prvo slušanje morao naći neku zamjerku, onda bi to bilo na Godrichevo uporno forsiranje identičnih zvučnih efekata kao onih koji su se nalazili na albumima Pink Floyda.
Rezultat takve, čini mi se potpuno nepotrebne, intervencije je to da “Is This The Life We Really Want?” u stvari zvuči kao hibrid svih albuma Pink Floyda objavljenih između 1973. i 1983. godine.
Takvim potezom se stječe dojam kao da Waters u ovoj fazi života nije u stanju napraviti nešto novo i zanimljivo, a uvjeren sam da to nikako nije istina.
No dobro, iako nisam ljubitelj takvog igranja na nostalgiju, mora se priznati da je sa takvim manevrom Godrich uspio isproducirati album koji će se svidjeti većini štovatelja Pink Floyd glazbe, što definitivno nije bio slučaj sa dosadašnjim Watersovim solo albumima.
Najviše mogu biti zadovoljni fanovi kojima su albumi „Animals“ i „The Final Cut“ među favoritima, jer su produkcijski i samom dinamikom vrlo slični kao i ovaj album.
Pa ‘ajmo malo proanalizirati neke pjesme sa najpinkflojdskijeg albuma Rogera Watersa.
Već na uvodnoj „When We Were Young“, sa pozadinskim otkucajima sata kao referencom na prolaznost života, može se osjetiti sličnost sa introm „Speak To Me“ sa albuma DSOTM.
Nakon nepune dvije minute na nju se nastavlja vrlo raskošna „Deja Vú“ koja akustičnim početkom neodoljivo podsjeća na „Pigs On The Wing“, a u kojoj Waters, bijesan kao i obično, govori što bi sve mijenjao u svijetu kada bi se, hipotetski, našao u ulozi Boga i zaključuje da bi napravio puno bolji posao od njega.
Slijedi „The Last Refugee“ u kojoj se Waters poslužio opisom beskrajne ljubavi koju otac osjeća prema svojoj kćerki kako bi dočarao bol koju su mnogi osjetili gubeći svoje voljene na moru tijekom izbjegličke krize.
I sad dolazimo do „Picture That“, pjesme koja se nametnula kao himna albuma.
Razlog tome je što se Waters u ovoj pjesmi s prepoznatljivom vokalnom jekom i jezivim zvukom sintesajzera režući i kroz zube, između ostalog, obraća i Donaldu Trumpu i njegovoj administraciji za koje smatra da (citiram) „nemaju nimalo jebenog mozga“.
Ali, iako je lirika glavni adut ove pjesme, bilo bi nepravedno zapostaviti tri minute odličnog drum & bass instrumentala kroz koji se vrlo dramatično provlači sintesajzer dovodeći do kulminacije ovu, vjerojatno, najagresivniju stvar na albumu.
Nakon ovog zlokobnog ritma i sa još uvijek uznemirujućim slikama u glavi dolazimo do “Broken Bones” koja je meni osobno jedna od favorita na albumu.
Pjesma koja kao da je rađena za Watersovo antiratno remek-djelo „The Final Cut“ , ali bez cenzure i s puno jačom instrumentacijom.
S njemu osebujnim melankoličnim zvukom akustične gitare, a potom i violončela, pokušava odgonetnuti zašto smo se poslije drugog svjetskog rata odlučili za pohlepu i konzumerizam, i zašto tako olako odbacujemo slobodu.
Roger Waters – “Déjà Vu”
U istom protestnom tonu nastavlja i na naslovnoj temi “Is This The Life We Really Want?” koja počinje snimkom Trumpovog govora kako likuje nad svojom pobjedom, a odmah zatim Waters ljutito zaključuje da ovo nije onakav život kakav želimo i da se moramo aktivno boriti protiv nepravde, jer je to jedini način mijenjanja svijeta na bolje.
Dolazimo do singla „Smell The Roses“ sa kojim je Waters i najavio album.
E sad…, iako će mnogima biti najslušljivija, po meni je ovo najslabija karika na albumu zbog neprirodnog spoja iritantnog funky ritma sa živopisnim prikazima strahota rata i korumpirane vlasti.
Isto toliko frustrirajuća je i indiskretna aluzija na inače odličnu „Have A Cigar“ i malo manje odličnu „Money“ koju je Waters uvijek mrzio svirati uživo. Ali jebiga, obzirom da ovaj album apsolutno ne zaslužuje nikakvu žešću kritiku, krenimo dalje.
Za kraj albuma Waters se vraća na jedinu iskonsku silu koja pokreće svijet i nudi jedino rješenje za sve probleme, a to je, naravno, ljubav.
Melodična trilogija kao veliko finale ovog dosta zloslutnog albuma sastoji se od ljubavnih akustičnih balada „Wait For Her“ i „Oceans Apart“ s kojima nam želi vratiti nadu u bolje i ljepše sutra i koje bi trebale djelovati kao protuotrov globalnim nevoljama.
Ali Roger Waters ne bi bio Roger Waters kada za sam kraj ove trilogije i albuma općenito ne bi ostavio apokaliptični monolog „Part Of Me Died“ u kojem nabraja sve loše stvari na svijetu kojih se može sjetiti u nekoliko neugodnih minuta.
S tim morbidnim katalogom, kojim je možda htio opravdati ili samo pojasniti svoju mizantropiju, završava ovaj album koji će sigurno ostaviti traga u rock povijesti i koji će protokom vremena samo dobivati na važnosti.
Nakon albuma „The Final Cut“ Waters je ponovno uspio napraviti album koji ostavlja gorak okus u ustima.
Mislim da se može reći da je „Is This The Life We Really Want?“ najmoćniji Watersov solo album u kojemu je ostao vjeran svojem glazbenom izričaju unatoč dvadeset petogodišnjem odsustvu iz studija.
Tendenciozan je, smion, provokativan i pompozan… i dobro je da je tako. Na njemu nema upečatljivih virtuoznih glazbenih dionica, već je stavljen naglasak na simbiozan odnos glazbe i teksta što je i svojevrstan zaštitni znak Watersovih djela.
Vjerojatno mnogima neće sjesti ovakvo lamentiranje o strahotama postojanja, ali nažalost živimo u ozbiljnim vremenima gdje zauzimanje neutralnog stava uz neizbježno zatvaranje očiju na probleme drugih sigurno nije hvalevrijedan potez.
Zaključak…, iako „Is This The Life We Really Want?“ ima mnogo dodirnih točaka sa prijašnjim radom grupe Pink Floyd, ovaj album je lišen gitarskih solaža i produženih instrumentalnih dionica koje su karakterizirale većinu albuma Floyda što će mnoge odvratiti od slušanja ovakvog albuma.
Međutim, za sve ljubitelje Watersovih vizionarskih lirskih emotivnih finesa ovo je esencijalan album kojem će se uvijek vraćati.
I da odgovorim na pitanje „Da Li Je Ovo Album Kakav Stvarno Želite?“ , odgovor je sigurno – DA!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Roger Waters – „Is This The Life We Really Want?“ / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
