Priča o Ricku Daviesu je u biti klasična priča o rockeru i njegovim afinitetima. Kad netko u dobi od osam godina dođe u doticaj s glazbom i njome se oduševi, onda postaje jasna i životna orijentacija.
A Rick je baš u tom dobu došao u kontakt sa starim pločama Genea Krupe i, dakako, oduševio se bubnjevima. Prve bubnjeve sklopio mu je otac od praznih limenki, da bi već s dvanaest godina svirao u lokalnom orkestru za “matineje i vjenčanja”.
Pa i prvi bend koji je osnovao, svirao je bubnjeve, ali samo kratko, jer je slučajno došao u dodir s klavirom i… e, tu počinje malo nevjerojatna priča. Naime, oduševljenje bubnjevima je instantno zamijenila opsesija crno-bijelim tipkama. I priča bi možda i tekla “normalnim” tijekom da je Rick potom posegnuo za nekom edukacijom, lekcijama ili bar površnim pohađanjem nekog sata kako bi se obrazovao.
Ne, sam je provodio sate i sam učio klavir prema onome što je sam u mašti zaključio da je to tako i ispravno. Njegovo je sviranje, u biti, usavršena improvizacija dosegla toliki nivo da su kasnije poznavatelji instrumenta u nevjerici klimali glavom od zvukova koji su izlazili iz velikog crnog instrumenta zvanog klavir.
Kako je Rick i dalje ostajao u svom “filmu”, pronašao je istomišljenika, ali u educiranoj i kultiviranoj osobi s visokim obrazovanjem, ali istovremeno s briljantnim idejama o tome kako bi glazba koju bi stvarali trebala izgledati. Ime mu je bilo Roger Hodgson, s kojim najprije osniva bend Daddy, koji potom mijenja ime u Supertramp.
Supertramp – “Bloody Well Right” / (Live In Paris ’79)
Prvi albumi novog benda bili su strogo progresivne orijentacije, a to su uglavnom u većoj ili manjoj mjeri bili svi iz opusa grupe. No, komercijalni proboj su napravili albumom “Crime of the Century”, da bi s nasljednicima “Crisis? What Crisis?” i “Even in the Quietest Moments” kontinuirano gradili status progresivnih umjetnika s komercijalnijim pristupom.
I onda je došla eksplozija.
“Breakfast in America” su izdali kad se bend već preselio u Ameriku (odatle i naslov albuma!), i po samom lansiranju album obara sve moguće rekorde prodaje, ali i s četiri singlice zasjeda na top ljestvice singlova i albuma diljem svijeta. Lavovski dio tog projekta iznio je Rick sa svojim kompozicijama, te i njegovom osobnom životu razdoblje tog albuma spada u kreativni vrh.
Supertramp – “Goodbye Stranger”
Nakon albuma “Breakfast in America”, grupa Supertramp izdaje niz briljantnih albuma, pa i nakon što je Roger Hodgson napustio grupu, Supertramp na čelu s Rickom nastavlja, pa se čak i vraća progresivnim korijenima s posljednjim izdanjima.
Nakon raspada matične grupe Supertramp, Rick Davies nastavlja s aktivnim angažmanom u glazbi, ali daleko od svjetla reflektora koja su ga dovela na vrhove top lista.
No, kao i uvijek u umjetnosti, pamtimo kreativne vrhove, koji graniče s genijalnošću i jedinstvenim kompozicijama umjetnika koji ih duboko proživljava. I kad na to dodamo okolinu u kojoj su bujali kreativni pojedinci, uključujući i suosnivača benda Rogera Hodgsona, onda dobijemo jednu od najvećih grupa prošlog stoljeća, Supertramp.
I to je to, Rick odlazi, legislativa ostaje.
Još kad bi je imao tko čuvati i nastaviti, gdje bi nam bio kraj…
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
