Zagrebačka filharmonija je održala neobičan koncert. Neobičan bar za klasično klasično okruženje.
Doduše ovo nije prvi ovakav projekt filharmoničara, a nije ni novost u miljeu, jer „klasičari“ odavno koketiraju s rockom.
U biti od trenutka kad je rock lansirao suradnju na top liste, klasična muzika se tu i tamo prepleće s rockom. Možda je na tom polju najjači London Symphony Orchestra, ali to je u neku ruku i normalno, jer su uvijek bili „blizu oltara“.
Ne treba lamentirati nad time koliko je u biti rock pridonio popularizaciji klasične muzike, jer primjeri iz povijesti ukazuju i dokazuju. Postojanje grupa The Nice, Ekseption, Emerson, Lake & Palmer, Focus, … , kao i cjelokupan pravac, Kraut rock, koji velikim djelom počiva na klasici, je pridonijelo da se klasična muzika „razlije“ u rock milje i time u „klasični tabor“ privuče armiju sljedbenika.
U tom kontekstu se moraju spomenuti bendovi koji su svoj rock izričaj u jednom trenutku spojili s klasičnim. Radi se o kolaboraciji rockera i klasičara. Najpoznatiji su ostali na povijesnoj površini, the Who i simfonijska verzija opere „Quadrophenia“, Deep Purple sa svojim „Concerto for Group and Orchestra“, Uriah Heep i njihov „Salisbury“, Procol Harum i njihova suradnja s Edmonton Symphony, Camel s djelom „The Snow Goose“… . (primjera ima još , ali ovo nije tema ovog osvrta!)
Dakle, potez Zagrebačke filharmonije nije ništa novoga, ali kao i uvijek, svi projekti ovakve vrste, pogotovo ako su generirani iz klasičnog miljea imaju predznak ozbiljnosti pristupa i dakako raskošnu produkciju, te samom pojavom plijene pažnju. Stoga nije ni čudno što je sve očekivano, u potpunosti dobiveno na koncertu koji se odigrao u Lisinskom pred rasprodanim gledalištem.
Dakle, o čemu se radilo?
Formula je jednostavna za objasniti. Uzeto je remek djelo Modesta Petroviča Musorgskog, „Slike s izložbe“, prilagođeno orkestru, ali istovremeno su ubačene rock dionice, kako solo tako ukomponirane u ukupnu sliku. I ne samo to, izvedba je uključivala nove „slike“, te je u neku ruku sam original postao „expanded edition“. Uz simfonijski orkestar, klavir i rock bend na pozornici je bio još i orkestar Dobre Vibracije, koji je svojim istočnjačkim tribalnim bubnjanjem i te kako pridonio neo-klasičnom ugođaju u dvorani.
I odmah u startu da podcrtam, večer je bila iznimna, bilo je veličanstvenih trenutaka, bilo je dinamičkih momenata kad je slušatelj imao osjećaj da sjedalo ispod njega plovi po nekom uzburkanom moru, bilo je tihih fragmenata u kojima sam posebno uživao kao rijetko do sada, jer nije bilo iritantnog žamora. Ukratko bila je to nestvarna večer u stvarnom okruženju, kad je remek djelo dobilo svoj dodatak koji se nije samo nalijepio na njega, već ga obogatio!
„Happening“ je počeo lijepim uvodom u atriju dvorane, gdje je održan mali razgovor s glavnim akterima ove priče, (David Danzmayr, dirigent, Marin Rabadan, pokretač i sudionik u projektu, … .). Moderator je pojedinačno razgovarao sa svima, elaborirajući u razgovoru djelo, ali i njegovu legislativu. Razgovor je bio ugodan, iako mi je na osobnom nivou zasmetala jedna stvar. U izlaganju o povijesti života djela „Slike s izložbe“, razgovor je tekao od kreacije, kad je Musorgski u tri tjedna napisao posvetu preminulom prijatelju, do Maurice Ravela koji je na najefektniji i najbolji način udahnuo život orkestralnoj verziji.
Činjenica jest da Musorgski nije zamislio ovo djelo van klavirskog okruženja, tako da je Ravel imao skoro pa „misision impossible“, ali u tome ju potpunosti uspio.
No, ono što je preskočeno u ovom uvodu jest krucijalna uloga Emerson, Lake & Palmera i njihove obrade istog klasika. Postojanje njihove „šarmantno iskasapljene“ verzije je pridonijelo regrutaciji cijele armije ondašnje mladeži, među kojom se našao i pisac ovih redaka.
Nisam bio jedini koji je nakon toga krenuo prema prodavaonici vinila i vratio se s albumom na kojem je na „a“ strani bila originalna verzija u izvedbi Vladimira Ashkenazyja, a na „b“ strani orkestralna Ravelova verzija. I čemu tajiti, osobno, tijekom večeri se ne jednom duh EL&P nadvio nad pozornicom. (vjerojatno jer je suviše duboko usađen u memoriji)
Istine radi, u pripadajućoj brošuri su navedeni veliki umjetnici koji su obradili ovo djelo (EL&P, Tomita, Tangerine Dream, Mekong Delta, Amored Saint. ..). No, ovo je mala, ako ikakva zamjerka koja sa svirkom nema nikakve veze i ne dajte da vam to pokvari ugođaj čitanja ovog teksta.
Koncert je počeo, a s čime drugim nego, „Promenadom“. Teško je bilo suzbiti osjećaje na prve note, ali junački sam podnija sve do pojave „čovječuljka krivih nogu“, kad su suze poškropile pod dvorane.
Dalje se sve odvijalo kao u nekom filmu. Originalne „slike“ su se miješale s „dodacima“, orkestracija je ustupala mjesto klaviru, ovaj rock bendu i naposljetku i Dobre Vibracije su dobile svojih „pet minuta“ u kojima su pokazali svu raskoš udaraljki.
Za ovu izvedbu su pre-aranžirane dvije rock kompozicije „Pictures of Lily“, grupe the Who i „Pictures of Home“, grupe Deep Purple. Pogađate, razlog uvrštavanja ovih kompozicija je u tematici, obje sadrže „slike“.
Lijepo!
Izvedba odnosno aranžmani za „Pictures of Lily“ su ipak bili prebogati za ovu kompoziciju, jer ne zaboravimo the Who su je izdali na početku karijere u vrijeme „My Generation“ faze tijekom koje je ideja o rock operi „Tommy“ tek počela izbijati na površinu. No zato je „Pictures of Home“ dobila sasvim novu dimenziju. Dinamikom se opako približila originalu, a na momente ga čak nadmašila, što je moram priznati, ipak bilo iznenađenje.
Ukratko, kad o „dodacima“ govorimo, bilo da su obrade ili autorsko djelo („Picture of Cimmera“), ili pak solo točke, onda moramo priznati da su svojim postojanjem ne samo ukrasili original, već ga proširili kao neka vrst integralnog dodatka. Uklopivši se u jedinstvenu sliku, sve su kompozicije ostavile utisak kompaktnosti u pristupu i izvedbi ostavljajući nam na prosudbu čisto retoričku opravdanost ovakvog pothvata.
Rezultat promišljanja daje jednoznačni odgovor bez uvijanja, da, veliko DA za sve učinjeno, prezentirano, kapa dalje, prst gore za sve sudionike ovog prekrasnog događaja koji sigurno neće svoj život okončati ovom izvedbom. Možda bi trebalo razmisliti i o izdanju na neki od nosača zvuka, zašto ne!
Iako je Lisinski bio pun, teško se bilo oteti dojmu da u gledalištu nema auditorija koji je svojevremeno objeručke prigrlio verziju koju su lansirali EL&P. Daleko od toga da prisutni nisu pripadali ambijentu, ali očekivao sam više sijedih rockera koji bi došli vidjeti kako izgleda rock verzija djela, ali ipak s pristupom s klasične strane.
No, to nije spriječilo auditorij da gromoglasnim pljeskom dočeka kraj izvedbe i vraća dirigenta par puta na pozornicu na naklon.
Bisa dakako nije bilo, ipak ovo nije bio rock koncert ma koliko šutjeli o tome 🙂 !
