Ne pohodim baš jazz festivale, ali kad sam vidio preporuku druga Predraga Lovrinčevića Lovre na njegovom zidu fejsa i pogledao video, odlučio sam nedjelji dati smisao i potegniti do Zagreba vidjeti Lizz Wright, mladu soul, gospel i bluz divu mojih godina.
Znao sam o njoj koliko i o bruto nacionalnom dohotku Južnog Sudana. A nisam si dao ni vremena istražiti, osim par pisama na Tidalu.
Samo sam se javio kolegama muzičarima Vedranu Perkovu i Bruni Vrgoču koje nisam morao dugo nagovarati da iz svoje mutne rokenrol i bluz svakodnevnice uskoče u jazz čiste vode. Svima nama trima to je bio prvijenac u prostoru Kino Sc (Studentski Centar), pa ni sami nismo znali koliko veliko je to misto i s koliko ljudi ćemo dilliti oduševljenje ili nedajbože razočaranje.
Ja osobno sam bia spreman i da ću stajati naslonjen na šank s pivom u ruci. Ali redovi sjedećih mista ka u kazalištu, (a mi smo bili u onom po redu 31) odavao je dojam i grandioznosti, ali i intime događaja u tako lipom, starom kinu, pogotovo jer do ti jedno misto je bilo popunjeno. Osim onoga livo od mene kada se gospođa u ženskom društvu nakon 5 minuta iz ne znam kojeg razloga digla i nikada se više nije vratila, što mi je baš i odgovaralo jer sam stalno morao se naginjati da zaobiđem pogled na ogromnu frizuru sa glave osobe ispred sebe.
Tu je uvik i pitanje koji broj stolice će te potrefiti na karti, jer ako je u sredini reda onda moraš dizati 15 ljudi svaki put kada želiš na kondut. Srećom moj mjehur je većih kapaciteta nego mojih kolega, pa tih problema još nemam, ali i imali smo dobra sidala. I to taman dva reda iza tonca koji je uz svu silu tehnologije i tipki na ekranu imao sa selotepom zalipljen na A5 papiru repertoar benda, tj.set listu.
Za početak i otvorenje 15-og Jazz festivala pozdravio nas je uvodnim govorom sam direktor Dražen Kokalović koji je bio vidno i uzbuđen i dobro raspoložen, s razlogom i ponosan što je ispred sebe vidio gomilu ljudi koji su došli podržati nešto što nije spoj lakoglazbenih nota, površnih osjećaja i primitivnih nagona. Dodajmo k tome i da se nesmi unit piće, a na aparat kokice su zaboravili i eto poziva da se ostane doma. Ali tisuću duša ovu noć mislilo je drugačije.
Sudbina je čak htjela da me do Zagreba vozi zvijezda srpskog showa Zvezde Granda, ali srećom onda je produžila za Beograd.
Da budem dostojan ovog događaja umjesto svečanog odijela i Hugo Boss parfema odlučio sam se na nešto sasvim drugačije i potpunu apstineciju, bez kapi alkohola i ulja već punih 21 uru. Točnije od vlastitog nastupa noć ranije u Splitu, pa sve dok nisam počeo pisati ovaj tekst. No, postojala je opasnost da ću zakunjati radi umora i manjka sna, ali o tom potom pa malo kasnije.
Kada su se ugasila svjetla iz tame pozornice samo smo čuli lagano zavijanje gitare uz pomoć slajda od gospodina koji ima prirodne predispozicije da se slabije vidi u tami. A onda uz takav lijep uvod došla je i Lizz, u dugačkoj, šarenoj haljini i turbanom na glavi predstavila se publici ovim:
Amazing grace, how sweet the sound
That saved a wretch like me
I once was lost, but now am found
Was blind, but now I see
To je baš bio onaj Woow efekt kada su svi znali da nisu pogriješili što su došli i to nagradili sa pljeskom od pune 32 sekunde. I jeste ta stvar milijun puta opjevana, ali kada se čuje uživo, u ovakvoj emotivnoj i bogatoj izvedbi to mi je kao da sam čuo sve, ne treba mi više ni jedan put.
Tada je slijedila i službena zahvala publici na prijemu, za njen treći dolazak u Hrvatsku, ali po prvi put uz pljesak, jer do sada je bilo samo uz sol i pijesak na obala mora. Tako ti to biva, kod nas na moru dođu guštat, ali kada triba kultuvizirat narod bježi se u unutrašnjost, a meni i ostalima od kulture ostaje samo biokultura za utjehu.
Dala je obećanje da će pjevati koliko god je moguće, na što je tonac isprid nas odmah dignuo obrve iznad lijevog oka dok je sa desnim škiljeći gledao obećanu set listu isprid sebe.
Na binu se onda popeo ostatak od kvintet benda koji je vješto ovladao instrumentima, bubnjevi, bas gitara i solo gitara. Na bini je još bio klavir sa praznim stolcem koji je čekao vjerujem baš Lizz.
Slijedila je pjesma koja me inicijalno i privukla i nagnala da potegnem tolki put, a to je najbliže sexu što je to kino doživilo od produkcije erotskih ili porno filmova (Kino Lika) sa kraja 80ih, pjesma “Sweet Feeling” (obavezno potražit na You Tubu). No, dobro, nemojte tražiti, evo je odma:
To je trajalo preko 13 minuta gdje je drugi gitarista došao do izražaja sa nekoliko solo dionica, od kojih jedna i jazz karaktera, a u bluz pjesmi. Tad sam ja digao obrvu, ali meni ništa nije obećano.
Ponadao se jesam da će koncert nastaviti u istom tonu i blues ritmu, ali njen izričaj je većinom soul, jazz, gospel i americana (salata od folka, countrya, blegrassa) što je značilo emotivno i nježno putovanje kada čak netko ko površno barata engleskim može razumiti tekst ili bar emociju, a s druge strane ne mora znati ni riječ da bih doslovce plutao u notama i uživao.
Mogla je i čitati i pjevati izvještaj Brune Marića dan, dva prije ostavke sa vrha sudačke nogometne komisije, to bi zvučalo i zabavno i divno.
Počastila nas je sa njenim najdražim pismama od čak 7 dosadašnjh albuma i ponekom sa osmog koji izlazi sljedeći misec. Ja bih nadodao: NE, ako ga izdaje u Hrvatskoj, jer ovdi ništa ne ide po planu i željama umjetnika.
Nije sad baš bilo momenta gdje je mogla dignuti ruke, a publika da nastavi u jedan glas pjevati umjesto nje, ali nas jeste raspekmezila sa obradom “Old Man” od Neil Younga (78).
Evo dokaza ovdi:
Slijedila je pjesma “Chasing Strange” za koju nam je objasnila da s vremenom i godinama je dobila drugačije značenja nego onda kada je napisana o njenom strahu da bez plana preseli iz Georgije u New York. Sad vidimo strah je bio neopravdan. Inače je objavjena na njenom drugom albumu “Dreaming Wide Awake” iz 2005.
Ostale su pjesme već moram priznat me dovele u opasnost da ću zakunjati, jer sam to jutro legao u 5 uri. Ali sa zatvorenim očima, bez uplitanja vizualnih efekata je doživljaj bio i veći, jer sam se u potpunosti mogao posvetiti glazbi i nekim polusnovima.
Slijedila je “I’m Confessing” sa istog albuma koju je zgodno spojila sa “Mercy Mercy me” od Marvin Gaya.
Publici se uvik svidi kada doživi ‘Ahaa’ moment i prepozna nešto staro u novome, što se i njoj desilo kada je skužila da je ovaj prostor inače kino, a ne kazalište. To joj je u šali bio poziv da bude malo dramatičnija, ali nije se usudila da zapleše jer taj talent joj je ukskraćen, priznala je. Vjerovatno zato puno pjeva u svim pjesmama, da nebi na pozornici morala gledati u pod dok drugi soliraju.
S obzirom da smo u kinu ostavila nas je da izmaštamo filmsku podlogu za njenu sljedeću stvar “Surfing” sa novom albuma. Od tog surfanja ostao mi je okus soli u ustima, pa se Lizz prebacila na klavir i odsvirala pjesmu “Salt”, sa istoimenog prvog albuma. Nakon malo više od uru vrimena već se požalila kako vrime leti kao uvod u njenu obradu pjesmu “Who knows where times goes”.
A za kraj nam je ostavila “No more will I run” nakon što je predstavila svoj četveročlani bend.
Uru i 25 od početka došao je najavljeni kraj koncerta što publika naravno nije mogla prihvatiti pa je Lizz taman šta je pobjegla iza zasvjese već se morala vratit na bis. Slijedile su samo meni i toncu očekivane dvije pjesme (ispod crte na set listi) koje bi da je bilo prostora čak i rasplesale publiku u funky rn’b ritmu. “Freedom” (sa albuma “Freedom i Surrender” iz 2015), i vrlo dobra “Your Love” sa nadolazećeg albuma.
Nakon što je Lizz primila cvijeće kao Lepa Brena u Splitu tamo 80 i neke na mom prvom koncertu, a svitla su se upalila mi smo ostali da uz kišne kapi potražimo pravi put do Krivog puta i u nemiru saberemo sve dojmove.
Jednog dana ću čitat ovaj tekst, gledat i slušat snimke i biti vrlo ponosan što sam gledao takvu divu kada već nisam Ellu Fitzgerald, Dinah Washington, Arethu Franklin, Ninu Simone i druge.
- fotografije ustupio Vedran Metelko / Ravno do dna — Hvala!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
