Nastavljam sa serijom od tri emisije posvećene grupi Led Zeppelin.
U ovoj emisiji ću prezentirati njihov cjelokupan uživo album “Celebration Day”, snimljen 2007. godine na koncertu u londonskoj O2 areni.
Ovo je ujedno i posljednje ostvarenje ove velike grupe.
Koncert je bio posvećen osnivaču Atlantic Recordsa, Ahmetu Ertegunu, koji je bio jedan od rijetkih u ono vrijeme, koji je uočio veliki potencijal ove grupe na njenim počecima i u neku ruku možemo komotno reći, da nije bilo njega, ne bi bilo ni Led Zeppelina, bar ne u ovom obliku i ovoj veličini.
O grupi Led Zeppelin se u ovih četrdesetak godina puno pisalo.
Započelo je s pljuvanjem, a završilo sa panegiricima koji su na momente poprimali ljigave razmjere. Svi ti natpisi manje više u sebi zadrže poveznice, kao na primjer, “Njihov zvuk zvuči poput armageddona”, do opisa vremena kad stvarali, kao “vremena kad su divovi hodali zemljom”.
Ono što hoću reći, sve se manje više svodi na opise tipa “veliko, gigantsko, božansko, nezemaljsko…”
Kao što smo vidjeli u prvoj emisiji, priča nije počela baš najsretnije, ali saga o upornosti i tvrdoglavosti u rock’n’rollu je ovaj put došla do punog značenja.
Najvažnije kod Led Zeppelina je glazba!
A nje u ovom slučaju ima u obilnim količinama.
Isto tako, te glazbe ne bi bilo da nema individua koje tvore tu cjelinu koju zovemo, Led Zeppelin.
Ne zaboravimo, ne postoji ni jedna anketa, top lista, lista… i što ja znan što, da Bonham “Bonzo” nije u samom vrhu. Njemu uz bok, John Paul Jones, koji je svemu davao decentan završni „touch“, a Plant, Plant je priča za sebe.
“Zlatni Dječak” je uveo novi stil pjevanja u rock.
Jednom davno sam pročitao jednu rečenicu, koja otprilike kaže, da onaj sastav koji ima Planta za pjevača, jednostavno mora biti velik.
I na kraju profesor, Jimmy Page, “doktor, mag, gitare”!
Dovoljno rečeno!
Ajmo se vratiti na koncert.
Samo okupljanje grupe je proteklo u ugodnoj atmosferi druženja starih pajdaša.
Sjetimo se i raspada grupe ovom prilikom, pa bi bio red reći da su se svi članovi grupe rastali u nekoj vrsti ljubavi, nakon smrti Bonza.
Vjerojatno ih je i ona sama omekšala.
Prijateljstvo se nastavilo svih ovih godina, a i suradnja. Page i Plant su puno radi zajedno, čak su odlazili na zajedničke turneje. Za vrijeme jedne, posjetili su i metropolu.
Stoga ne čudi Pageova izjava za vrijeme promocije ovog koncerta: “Kad smo se prvi put našli na probi za ovaj londonski koncert, od zvuka koji smo proizveli počela se otvarati zemlja“.
Ja mu vjerujem!!
To je najtočniji opis osjećaja kad se počne gledati ili slušati ovaj koncert.
Na tu izjavu se nadovezao Plant rekavši da uopće nisu imali nikakvu generalnu probu uoči koncerta.
I to vjerujem!
Od simboličnog otvaranja koncerta sa prvom kompozicijom s prvog albuma, “Good Times, Bad Times” pa sve do posljednje “Rock and Roll”, zvuk iz zvučnika moćno para nebo, a zemlja se otvara u ritmu bubnja Jasona Bonhama, Bonzova sina.
Znam, Bozno je falio i falit će zauvijek.
Njegovi breakovi su te večeri ostali neodsvirani, njegova lucidnost je ostala visjeti u zraku, jer samo je jedan Bonzo, ali ipak, ajmo dati kredite Jasonu. Njegovo bubnjanje je ipak bilo na visini.
Koncert je snimljen u jednoj večeri, nije bilo ponavljanja u slučaju pogreške, što je i te kako uobičajeno kad se izdaju live albumi.
I ovdje ću citirati jednog oduševljenog recenzenta sa neta: “Tim više je iznenađujuće što sve zvuči i izgleda ovako dobro: kad Page uzme onaj svoj famozni Gibson Les Paul, boje prekrasnog zalaska sunca, spušten negdje do koljena, te ga još uperi ravno gore prema nebesima kao da traži signal od nekakvog božanstva samog, zvuk se iskrivi u onu prekrasnu buku kakve se sjećamo s live albuma ”BBC Sessions” ili ”How The West Was Won’‘.
“Stairway To Heaven” je još jednom dokazao da ne poznaje ograničenje nametnuto godinama, a “Kashmir” po tko zna koji put otvarati vrata nekih novih galaksija.
Za Led Zeppelin vrijeme kao da je stalo.
Još uvijek su svježe slike Planta prekriženih nogu koji vrišti dobro poznate stihove, toliko puta otpjevane, a opet…. John Paul Jones je zadržao je onu istu decentnu povučenost, skoro hladno isporučujući grmljavinu, nonšalantno, kao da servira šlag na jutarnjoj kavi.
Page se šepuri oko gitare, kao u dobra stara vremena, sa osmjehom na licu, kao da je prije par dana izašao iz studija gdje je snimio materijal kojeg izvodi.
”Celebration Day” je testament vremena i dokaz da ga rock možda ipak zaustavlja.
”Celebration Day’’ je oda njegovoj besmrtnosti i oda o upornosti i neodustajanju.
I što reći na kraju o ovom dokumentu koji stavlja točku na “i” jednoj epohi i možda, možda, ajmo se nadati, otvara neku novu?
U stvari, najbolje ništa.
Ili ono jednostavno, “Song Remain Same”.
Kreče album.
Prije završetka emisije, još par kratkih notica.
Koncert je trajao puna dva sata.
Održan je pred potpuno rasprodanim auditorijem, od 18 000 ljudi. Taj broj je bio samo vrh ledenog brijega. Naime, ukupno je zaprimljeno nešto više od 20 milijuna zahtjeva za kupovinu ulaznica, te je ovaj događaj time ušao u Guinnessovu knjigu rekorda kao “koncert s najvećom potražnjom za ulaznicama ikada”.
Istoimeni film je premijerno prikazan 17.10. 2012. godine diljem svijeta, pa tako i u nas.
I tu je negdje kraj ove emisije.
U stvari ima još nešto.
Svaki put kad pišem ili govorim o grupi Led Zeppelin, misli mi se vračaju na jednu sramotnu činjenicu vezanu za ovo naše podneblje, odnosno vezano za Split, koji se po ovome ni teoretski ne može nazvati gradom.
Prije par godina Robert Plant je u sklopu svoje turneje, a u povodu izlaska njegovog najboljeg, briljantnog solo albuma “Midnight Rearranger”, posjetio Split.
Koncert je, na moje čuđenje, bio organiziran na Prokurativama. Te večeri se skupilo negdje oko 1500 ljudi, s time da je skoro polovima ušla besplatno, da bi se popunio prazan prostor.
1500 ljudi je došlo gledati legendu!
Da sramota bude veća, nepunih 48 sati kasnije, taj isti Robert Plant, s istim pratećim bandom, nastupa u „tamo nekoj zemlji turbo folka“, točnije u Novom Sadu, pred 120 000 ljudi.
Ako se mene pita, ovome ne treba nikakav komentar.
I da rezimiramo.
Led Zeppelin su bili, Jimmy Page, Robert Plant, John Paul Jones i John Bonham.
Ova imena puno govore, ali nakon svih ovih godina, lagano padaju u sjenu imena benda.
Samim tim, Led Zeppelin postaju institucija za sebe i bend nadrasta svoje tvorce.
Čak što više, ime Led Zeppelin se toliko isprofiliralo u ovih četrdesetak godina da je postalo referenca jednog razdoblja i nositelj esence jedne epohe.
Svidjelo se to kome ili ne, povijest je ispisala jednu od najljepših priča u muzičkoj umjetnosti.
Tome su dokaz i onih 20 milijuna zahtjeva za karte uoči posljednjeg koncerta!
Treba li još išta reći o njima!?
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
