Teško je neobaviještenom slušatelju dokučiti razlog postojanja ovog albuma, jer je grupa Hatfield and the North kao komet zasjala sedamdesetih i još brže se ugasila, ostavivši iza sebe samo dva albuma. Broj izdanja i nije impozantan, ali ono što jest impresivno jest utjecaj koji su napravili svojim postojanjem.
Osvijetlivši Canterbury scenu jakim snopom ostali su zapisani u povijest moderne muzike kao jedan od … . Grupa se raspala 1975. godine, povremeno se pojavljivala na sceni samo u novom stoljeću. No, krajem minulog, točnije 1990. godine održali su samo jedan koncert i to za potrebe snimanja BBC serije “Bedrock”. (u sklopu te serije emisija je gostovala grupa Caravan).
Nažalost (ili na sreću!?) jedan od osnivača i čovjek koji je davao boju zvuku benda klavijaturista Dave Stewart, nije htio pristupiti bendu te je zamjena nađena u jazz pijanistici Sophiji Domancich. Samim time zvuk grupe se promijenio, nekome na bolje, nekome na gore. Osobno, na bolje jer je izričaj skrenuo u neku vrst jazza pomiješanog s Canterburyjem. Kako je pravac inače bio podložan stalnim mijenama zbog bezbrojnih kolaboracija umjetnika unutar, ali i van kruga, nova je postava u biti dala jednu od verzija benda.
Cijela snimka, koju možete poslušati dolje, odiše duhom prošlih vremena, kad je Canterbury bio perjanica underground pokreta. Sazrijevanje umjetnika je nekako dovelo do drugačijih vrhova od onih za koje se očekivalo da će osvanuti tamo sedamdesetih. Prevedeno, grupa Hatfield and the North u ovom izdanju nema baš velikih poveznica s originalnim izričajem benda. Ako se mene pita, prst gore za hrabrost!
Ono što karakterizira ovaj album je činjenica da je djelom sastavljen od starih kompozicija, „Share It“, „Underdub“, „Halfway Between Heaven And Earth“ i „It Didn’t Matter Anyway“, sve preuzete s drugog albuma „The Rotter’s Club“ (začuđujuće nema ni jedne s prvog albuma!?), i novih, koje do tada nisu nigdje zabilježene. Taj „disbalans“ materijala je još jače pridonio utisku odmaka od legislative grupe iz prošlog stoljeća.
S ove vremenske distance možemo samo žaliti što je sve ostalo samo na jednom koncertu, jer grupa Hatfield and the North je na ovom koncertu krenula dalje u nekom traženju, prema jazz obojenoj fuziji, na tragu „komorne“ verzije Return to Forever. Šteta, jer ondje gdje je Chick Corea stao sa svojim Return to Forever je ostao ogroman prostor kojeg se dade istražiti i determinirati izričaj na nekim novim postulatima, možda čak van Canterbury okvira. Uostalom, sama filozofija Canterbury scene je bila da nema granica, a pogotovo okvira u kojem se muzika može kretati u neprestanom traženju.
Još jednom, šteta!
Hatfield and the North – “Live 1990”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.